Filip Filković Philatz jedan je od najprepoznatljivijih domaćih autora koji posljednjih godina spajaju dokumentarni film, nostalgiju, urbanu memoriju i nove tehnologije. Redatelj, producent i osnivač produkcijske kuće More-Magnets, široj publici poznat je po hvaljenim dokumentarnim serijalima poput Dulum zemlje, Lovac na bilje, Zanat i Ideja uspona, ali i po viralnim AI projektima i urbanim instalacijama poput Malog Zagreba. Njegov kratki SF film “Posljednji bunar” prikazan je na više od stotinu međunarodnih festivala i osvojio niz nagrada, dok kroz svoj autorski rad kontinuirano istražuje odnos emocije, prostora i kolektivnog sjećanja. U fokusu njegova stvaralaštva često su Zagreb, svakodnevni detalji koje zaboravljamo primjećivati i pitanja kako sačuvati autentičnost u vremenu ubrzanosti i algoritama.
U razgovoru za Naturalu Philatz govori o nostalgiji, Zagrebu koji nestaje, važnosti prisutnosti u svakodnevici, kreativnosti u eri umjetne inteligencije i potrebi da, usprkos ubrzanom svijetu, sačuvamo emociju, tišinu i autentičan ljudski pogled na stvarnost.
Vaši radovi često djeluju kao da nastaju iz vrlo specifičnog načina promatranja svijeta. Što vas u svakodnevici danas najviše inspirira, a što vas iskreno umara kod modernog života?
Inspirira me ono što većina preskače – zvuk škripanja snijega, miris kave koji te vrati u neko drugo mjesto i vrijeme, razgovor koji nije planiran, cvijet koji nekim čudom raste ispod zgrade iz cigle. Te sitnice koje ne stanu u story, ali stanu u sjećanje. Umara me ubrzanost koja je postala status simbol. Kao da je zauzetost nova elegancija. Živimo u vremenu kad je svaki trenutak prekinut notifikacijom, svaki prostor preoblikovan za Instagram, a grad sve manje izgleda kao tvoj. Nisam nostalgičar koji želi natrag – jednostavno mislim da smo negdje usput izgubili dostojanstvo svakodnevice. Za tišinom koja je bila normalna.
Poznati ste po tome da iz običnih prizora izvlačite emociju i priču – od starih kvartova do detalja koje većina ljudi više ni ne primjećuje. Je li ta osjetljivost nešto s čim ste rođeni ili ste je godinama svjesno razvijali?
Mislim da svaki čovjek ima tu osjetljivost, samo je većina nauči gasiti. Sustav te nagrađuje za brzinu i rezultate, ne za to što si primijetio kako pada sjena na popodnevni beton. Ja sam nekako uspio zadržati tu dječačku sposobnost da stanem pred nešto nevažno i zagledam se. Možda je to i pitanje profesije – godinama gledaš kroz kadar i naučiš da svaki detalj nosi priču. Mozak upije stvari za koje razum ne stvara katalog: kakvu boju ima plastika iz osamdesetih, kako su žene nosile torbe. Taj talog onda ulazi u rad, često kroz detalje za koje ni sam ne znam odakle su mi. Preciznost je emocionalna.
Zagreb je gotovo stalni lik u vašim projektima. Što vam današnji Zagreb još uvijek daje kao autoru i čovjeku, a što osjećate da je nepovratno izgubio?
Zagreb mi daje neiscrpan izvor priča, to je neupitno. Ovaj grad ima duboku memoriju, zakopanu ispod slojeva renovacija i novih kafića. I kad je pronađeš, ona rezonira – ne samo kod Zagrepčana, nego kod čovjeka u Chicagu čiji je otac odrastao u Dubravi, ili unuke u Australiji koja nikad nije vidjela staru žičaru. A što je izgubio – izgubio je taj osjećaj da grad pripada tebi. Tu specifičnu sporost i usmjerenost na zajednicu. Fizička mjesta su jedno, ali osjećaj da možeš sjesti ispred kina, mirno zapaliti i nikamo ne žuriti – to je teže nadomjestiti. Nije to žaljenje za prošlim sustavom, to je žaljenje za jednim ritmom koji više nije ekonomski isplativ.
Kad snimate ili fotografirate grad, tražite li više estetiku prostora ili emociju koju određeni kvart, fasada ili ulica nose iz nekog drugog vremena?
Uvijek emociju, estetika dolazi kao posljedica. Ako krenem od estetike, dobijem ilustraciju. Ako krenem od osjećaja – nešto toplo, nešto unutra, nešto čekanja – onda se prostor sam nametne. Fasada me zanima samo ako nosi trag nečijeg života. Postoje stvari koje mi nikad ne ulaze u kadar: kič, prenaglašena simbolika, emocionalna manipulacija. Ta vrsta eliminacije jednim dijelom je ograničenje, ali i temelj. Granica je ono što definira stil.
Često romantizirate male, “nevažne” trenutke i prizore. Mislite li da smo kao društvo izgubili sposobnost da budemo prisutni u običnim stvarima – bez potrebe da ih odmah pretvaramo u sadržaj?
Da, i mislim da je to jedna od najtiših, ali najozbiljnijih šteta modernog doba. Svi imamo istu kolektivnu uspomenu na, primjerice, Novu godinu u tuđem dnevnom boravku uz francusku salatu u lavoru – i ništa nam nije falilo. Danas bi taj isti trenutak bio fotkan, filtriran i podijeljen prije nego što bi večer bila gotova. Problem nije tehnologija sama po sebi, problem je što smo izgubili osjećaj da trenutak ima vrijednost samo za sebe, bez publike. Prisutnost je postala nešto za što se treba svjesno odlučiti, a trebala bi biti default.
Dokumentaristički pristup snažno je prisutan u vašem radu, čak i kad radite eksperimentalne ili AI projekte. Privlači li vas više sama stvarnost ili mogućnost da kroz dokumentarac uhvatite emociju vremena u kojem živimo?
Emocija vremena – to je jedino što me uistinu zanima. Postoji razlika između dokumenta i traga. Fotografija dokumentira što je bilo. Ono što ja radim pokušava dočarati kako se to osjećalo – ili preciznije, kako ja danas zamišljam da se osjećalo. Čak i u Dulumu zemlje, koji prati stvarne ljude na stvarnoj zemlji, mene više zanima unutarnji ritam čovjeka koji je imao hrabrosti promijeniti život nego sama agronomija. Stvarnost je sirovina, ali emocija je razlog zašto uopće pokreneš kameru.
Kad nema rokova, algoritama i društvenih mreža – kako zapravo izgleda vaše slobodno vrijeme? Što vas najviše resetira i vraća u balans?
Hodanje, trčanje, šetanje. Samo šetnja gradom ili prirodom i prepuštanje tome da me nešto zaustavi. Ponekad je to stara fasada, ponekad miris iz pekare, ponekad razgovor koji nisi očekivao. Tu mi dolaze ideje za koje se ne mogu sjetiti točno kada su nastale – jednostavno se pojave. I čitanje, ono pravo, bez oznaka i bookmarkova. Kad stvarno trebam reset, najbrže me vrati nešto fizičko i sporije od ekrana. Zapravo mi ne treba puno – treba mi samo dovoljno tišine da čujem što imam za reći.
Fascinira me sloboda. Konačno mogu snimiti ono što imam u glavi a da ne čekam produkciju, ekipu i budžet. AI mi je dao alat da “režiram sjećanja” u video formatu, a to je nešto za što ranije nisam imao jezik. S druge strane – brine me uniformiranost i količina “lošeg” sadržaja koji se stvara. Kad svi počnu koristiti iste alate na isti način, počinjemo zvučati isto, izgledati isto. Odjednom to nije video nego “content”, a to je najstrašnije. Glas nestaje. I plaši me brzina kojom se to normalizira – da je dovoljno samo generirati, bez da znaš zašto, bez uredničkog oka, bez osjećaja što vrijedi prikazati. Zanat je kad znaš raditi, umjetnost je znati kad stati. I tu AI ne može pomoći.
Što vas kreativno najviše veseli u ovoj godini? Postoje li projekti, dokumentarci ili ideje koje dugo nosite u sebi, a sada konačno dolaze na red?
Jako sam ponosan na dokumentarni road movie K67 o legendarnim crvenim kioscima – projekt u kojem sam i protagonist i redatelj, što je za mene nov i pomalo neudoban, ali uzbudljiv položaj. Dulum zemlje ide dalje, trenutačno radimo novu sezonu (ovo je već peta sezona po redu), i uvijek mi iznova da energiju jer slavi ljude koji su imali hrabrosti živjeti drugačije.
A Spomenar – ima ga još. Ideja je previše, što je luksuz o kakvom nekad nisam smio ni sanjati. Uz sve to, sve više me privlači ideja kako AI alate integrirati u klasičnu video produkciju na način koji pomakne granice onoga što je moguće u našoj kreativnoj industriji, bez da naši stalni suradnici izgube posao. Trenutačno sam jako i aktivno angažiran oko regulacije načina korištenja Ai tehnologije u našoj industriji, baš iz tog aspekta očuvanja poslova. Bitno je samo da priča ima srce – sve ostalo je zanat.
Pročitaj i ovo:
- Iva Hanzen o životu koji počinje tek nakon burnouta i ‘terapiji motikom’
- Ana Ivelja: “Pas nije problem – problem su očekivanja ljudi”
- Martina Linarić: “Hrana nije brza intervencija – ona oblikuje način na koji mislimo, radimo i živimo”
