Kada govorimo o integraciji tijela i uma u psihoterapijskom procesu, ime Tomislava Senečića na ovim je prostorima nezaobilazno. Kao pionir tjelesno orijentirane psihoterapije, Tomislav je više od dvadeset godina posvećen pomaganju ljudima da dosegnu unutarnji mir i dožive transformativnu samospoznaju. Njegov je rad pozitivno utjecao na živote mnogih, a njegovo bogato iskustvo i izuzetna stručnost svrstavaju ga među najistaknutije stručnjake u ovom području.
U našem nedavnom razgovoru, dotaknuli smo se njegovog bogatog profesionalnog puta i ključnih motiva koji su ga nadahnuli za osnivanje Centra za integrativni razvoj, prvog akreditiranog instituta za tjelesno orijentiranu psihoterapiju u regiji, koji je brojne polaznike doveo do ispunjenog i smislenog života, te smo otkrili na koji nas način ova vrsta psihoterapije približava životu za kojim žudimo i kakav istinski želimo.
Centar za integrativni razvoj prvi je akreditirani trening institut za tjelesno orijentiranu psihoterapiju u regiji, s dugogodišnjom tradicijom i priznanjima na europskoj razini. Što vas je motiviralo da ga pokrenete?
– Centar za integrativni razvoj predstavlja pionirsku edukaciju iz tjelesno orijentirane psihoterapije. Motivacija za pokretanje ovog projekta proizašla je iz spoznaje o nerazdvojnoj povezanosti tijela i uma. Važno je naglasiti da, ako se tijelo ne uključi u psihoterapijski proces, taj proces ostaje ograničen, a dublja integracija često izostaje. Uočili smo da u području psihoterapije nedostaje rad s tijelom, a za postizanje integracije selfa, tj. pojma o sebi ili načina na koji doživljavamo, razumijemo i definiramo sebe, ključno je iskustvo koje se može dobiti uključivanjem tijela u terapijski rad.
Naš je cilj promijeniti percepciju psihoterapije, udaljavajući se od klasičnog freudijanskog pristupa koji se oslanja na razgovor i kauč, te slobodne asocijacije. Umjesto toga, želimo stvorit psihološki te emocionalno integrirajući proces u kojem se pojedinac suočava sa svojim najneugodnijim dijelovima, prolazeći kroz njih u sigurnom okruženju uz podršku psihoterapeuta.
Izreka „Tijelo ne laže“ često nas podsjeti na neraskidivu vezu između tijela i uma. Kako tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže ljudima da osvijeste i procesuiraju potisnute emocije i iskustva koja su pohranjena u tijelu, a koja su možda skrivena?
– Tijelo nikada ne laže. U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji često ga nazivamo “istinskim ja” (The Real Self), jer sve ono što naša psiha ne uspije integrirati, tijelo preuzima i pohranjuje. Iz mog iskustva, iza svake kronične boli ili nelagode koja nema jasnog mehaničkog uzroka, nalazi se emocionalni kontekst. Taj osjećaj obično vodi do specifičnog sjećanja ili iskustva, koje je stvorilo određeni mentalni obrazac. Naša osobnost oblikuje se kroz iskustva i način na koji se prilagođavamo svijetu oko nas, baš kao i kod svih živih bića.
U procesu prilagodbe na okolnosti, razvijamo ono što nazivamo osobnošću ili karakterom, a u tom procesu ključnu ulogu igra i tijelo. Kada doživimo neugodna iskustva, naša psiha ima tendenciju odvajanja tih bolnih emocija od svijesti kako bi nas zaštitila, ali tijelo te emocije pohranjuje kroz napetost i kontrakciju. Ovaj proces ometa prirodan protok energije kroz tijelo. Mišići se napinju, tijelo postaje kruto, a u određenim dijelovima stvara se kronična napetost ili nelagoda. Ova napetost nije samo fizička; ona je izraz potisnutih emocija ili traume koja čuva tijelo od daljnjih opasnosti i povreda.
Ta zadržana energija postaje izvor stalne napetosti i emocionalne disfunkcije, što često vodi do različitih oblika neuroza. Velik dio naše životne energije “zarobljen” je u tim napetim zonama što čini naš život manje ispunjenim, opterećenim anksioznošću, nezadovoljstvom i strahom.
Tjelesno orijentirana psihoterapija koristi specifične metode kako bi došli do potisnutih emocija kroz tijelo. Tijelo se dovodi u stresne položaje ili specifične pokrete, što onemogućuje umu da se brani mehanizmima potiskivanja. U tim trenucima imamo priliku ponovno osjetiti davno potisnute emocije i, ovog puta, svjesno ih prihvatiti i integrirati. Kada ovaj proces uspije, ponovno se uspostavlja protok životne energije kroz tijelo. Na tjelesnoj razini to se manifestira kao osjećaj ugode i opuštenosti, dok na emocionalnoj donosi dublji osjećaj povezanosti sa sobom, smisla, zadovoljstva i unutarnjeg mira.
Ova terapija podsjeća nas da tijelo i um ne možemo odvojiti. Oni su dva aspekta jednog jedinstvenog sustava, gdje svaki utječe na drugoga. Tek kada prepoznamo i integriramo potisnute emocije, možemo ponovno živjeti u potpunom skladu sa sobom i svijetom oko nas.
Tijekom života često razvijamo zaštitne mehanizme koji su nam u ranijim fazama možda pomagali da se nosimo s izazovima i bolnim iskustvima. Međutim, ti mehanizmi, koji su nekoć služili kao sredstva preživljavanja, s vremenom nas mogu početi sputavati. Kako tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže ljudima da prepoznaju te duboko ukorijenjene zaštitne obrasce u svojoj psihi i tijelu?
– Tijekom života razvijamo obrambene mehanizme kao prirodan odgovor na bolne ili stresne situacije, osobito u djetinjstvu kada nemamo kapacitet za drugačije suočavanje s njima. Ovi mehanizmi nam tada pomažu da se zaštitimo, ali u odrasloj dobi mogu postati prepreke koje nas sprječavaju da živimo ispunjen život. Tjelesno orijentirana psihoterapija omogućuje prepoznavanje tih duboko ukorijenjenih zaštitnih obrazaca ne samo na mentalnoj već i na tjelesnoj razini.
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji identificiramo šest osnovnih karakternih struktura ili obrana, koje pružaju uvid u iskustva kroz koja smo prošli. Ove obrambene strukture bile su nužne kako bismo očuvali svoj integritet u trenucima emocionalne boli i traume. Međutim, iako su nam pomogle da preživimo teške situacije, cijena koju plaćamo kada ih zadržimo u odrasloj dobi je visoka. Nastavljamo se braniti od boli, ali tako nesvjesno blokiramo i puni životni potencijal. Obrambeni mehanizmi koje smo razvili kako bismo izbjegli patnju postaju prepreke koje nas udaljavaju od ispunjenog, bogatog života.
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, ključni korak prema promjeni je prepoznavanje vlastitih obrambenih obrazaca. Kroz dublje razumijevanje načina na koji se branimo, počinjemo osvještavati karakternu strukturu koja nas definira. To je prvi korak prema razumijevanju naše unutarnje psihološke dinamike i početak procesa promjene. Cilj je preobraziti “branjenog” sebe – onog koji se stalno skriva iza obrana – u nebranjeno, autentično ja, koje može slobodno osjetiti, doživjeti i izraziti život u svojoj punini.
Zašto često sama mentalna spoznaja o uzrocima i posljedicama naših postupaka nije dovoljna za stvarnu promjenu, i kako tjelesno iskustvo tijekom terapije pomaže da se osjećamo sigurnije i autentičnije u vlastitoj koži?
– Mentalna spoznaja, premda ključna, često nije dovoljna za dubinsku promjenu. Nerijetko se događa da sami sebe “uhvatimo” u zamku intelektualnog razumijevanja problema, ali se izbjegavamo suočiti s onim dubljim, emotivnim aspektima koji stvarno zahtijevaju pažnju. Tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže razbiti ovaj obrazac jer ne dopušta da ostanemo u sigurnoj zoni racionalizacije. Ključ je u integraciji – suočavanju s potisnutim emocijama kroz tijelo. Kada jednom prođemo kroz taj proces, dolazi do dubokog osjećaja mira, sigurnosti i autentičnosti u vlastitoj koži, jer tijelo osjeća oslobođenje. Tek tada možemo istinski osjetiti tko smo, a osjećaj unutarnjeg mira i tjelesne ugode potvrđuje da smo u kontaktu s vlastitom suštinom.
Kako tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže ljudima da, unatoč neizbježnim životnim izazovima, razviju kapacitet za ispunjen i smislen život ispunjen užitkom, ljubavlju i kvalitetnim odnosima?
– Tjelesno orijentirana psihoterapija pomaže ljudima da, unatoč životnim izazovima, razviju kapacitet za ispunjen i smislen život time što potiče otvaranje prirodnog protoka energije u tijelu. Ovaj protok omogućuje dublji kontakt sa sobom, svojim emocijama i nagonima, čime se vraćamo autentičnom osjećaju sebe. Kada je tijelo slobodno i energija teče nesmetano, dolazi do unutarnje ravnoteže i jasnoće, što nam pomaže donositi odluke u skladu s našom suštinom.
Osjećaj protočnosti donosi slobodu od straha, omogućujući otvorenost prema svijetu i stvaranje dubljih, smislenih odnosa s drugima. Međutim, trauma često blokira taj protok, prisiljavajući nas da živimo iz lažnog ja, odvojenog od autentičnih osjećaja. Tjelesna psihoterapija pomaže prepoznati i otpustiti te blokade kroz rad na tijelu, vraćajući prirodnu tjelesno-emocionalnu ravnotežu.
Tijekom ovog procesa, ključno je razviti emocionalni kapacitet za nošenje sa svim osjećajima, čak i onim najtežima, što jača našu otpornost na stres i omogućuje nam dublju povezanost sa sobom. Kako učimo prepoznati i nositi se s emocijama, sve više osjećamo život u njegovoj punini, autentičnosti i smislenosti, otvarajući prostor za užitak i ispunjenje u svakodnevnim iskustvima.
Koje su najčešće zablude ili predrasude s kojima se susrećete kada govorite o tjelesno orijentiranoj psihoterapiji?
– Jedna od najčešćih zabluda s kojima se susrećemo kada govorimo o tjelesno orijentiranoj psihoterapiji jest poistovjećivanje ovog pristupa s fizikalnom terapijom. Ova pogrešna interpretacija često proizlazi iz nedostatka razumijevanja da tjelesno orijentirana psihoterapija nije usmjerena na fizičko zdravlje u medicinskom smislu, već na povezanost tijela i emocija, s ciljem postizanja psihološke ravnoteže. Druga uobičajena predrasuda je da je ovaj pristup previše katarzičan ili intenzivan, što često odražava strah od suočavanja s potisnutim emocijama.
Međutim, tjelesno orijentirana psihoterapija nije samo intenzivno emocionalno izražavanje. Njezin fokus je na postizanju ravnoteže između tijela i emocija te vraćanju prirodnog protoka energije i integracije svih aspekata sebe. Kako se sve više ljudi informira o ovom modalitetu, zablude se smanjuju, a rastući interes ukazuje na prepoznavanje važnosti uključivanja tijela u terapijski proces. Tjelesna psihoterapija omogućuje dublje razumijevanje i integraciju emocija, nagona i fizičkih signala, što vodi prema cjelovitijem i ispunjenijem doživljaju života.
Koje su najčešće teme na vašim radionicama i predavanjima? Postoje li neka specifična područja u kojima tjelesno orijentirana terapija daje posebne rezultate?
– Na radionicama i predavanjima najčešće se obrađuju teme koje omogućuju dublje razumijevanje i integraciju psiholoških i tjelesnih aspekata osobe. Tjelesno orijentirana psihoterapija pruža posebno dobre rezultate u radu s ranom traumom te integracijom “sjene”, odnosno onih aspekata ličnosti koje osoba potiskuje ili ne prihvaća.
Teme za širu zajednicu često uključuju:
- Kako se nositi s osjećajima krivnje, straha i srama: Ove emocije često ostaju nerazriješene, a radionice nude praktične tehnike za osvještavanje i upravljanje tim osjećajima kroz tjelesnu svjesnost, disanje i somatske pristupe.
- Prepoznavanje nesvjesnog kroz tijelo: Tjelesni signali često otkrivaju potisnute emocije i obrasce ponašanja. Ova tema pomaže sudionicima da osvijeste te tjelesne manifestacije i integriraju ih.
- Integracija vlastite sjene: Pomaže u suočavanju s nesvjesnim aspektima ličnosti koje doživljavamo kao negativne, omogućujući njihovu integraciju u autentičan izraz sebe.
- Partnerski odnosi i komunikacija: Kroz tjelesnu svjesnost učimo prepoznati neverbalne signale i emocionalne blokade koje mogu otežavati odnose.
- Otpori i prokrastinacija: Kroz somatske tehnike pomaže se sudionicima prepoznati nesvjesne otpore koji stoje iza prokrastinacije i upravljati tim unutarnjim blokadama.
Stručne teme za psihoterapeute i edukante uključuju:
- Rad s ranom traumom: Rana trauma ostavlja duboke emocionalne i tjelesne tragove, a tjelesno orijentirani pristup omogućuje dublje emocionalno iscjeljenje.
- Rad s dubokim nesvjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim: Terapeutima se pomaže prepoznati kako se nesvjesni sadržaji manifestiraju kroz tijelo i kako ih obraditi.
- Biološke osnove psihoterapije: Uključuje razumijevanje neurofizioloških procesa u emocionalnom funkcioniranju i tjelesnim odgovorima.
- Karakterne strukture i tjelesni obrasci: Terapeuti uče prepoznati tjelesne obrasce koji odražavaju obrambene mehanizme, te kako raditi s tim strukturama na dubljoj integraciji.
Ove teme sudionicima omogućuju značajna poboljšanja u kvaliteti života, emocionalnom zdravlju i otpornosti, dok terapeuti dobivaju alate za dublji rad s klijentima kroz tjelesno utemeljeni pristup.
Polaznici vaših programa, bilo da su sudjelovali radi osobnog razvoja ili profesionalne edukacije, često govore o dubokom utjecaju tjelesno orijentirane psihoterapije na njihovo životno iskustvo. Koje su to promjene koje primjećuju u svakodnevnom životu?
– Polaznici programa tjelesno orijentirane psihoterapije često govore o dubokim promjenama koje doživljavaju u svakodnevnom životu, a mnogi od njih smatraju to iskustvo jednim od najtransformativnijih u svom životu. Jedan od razloga za to je što je program visoko iskustven, što znači da sve što se uči kroz teoriju istovremeno prolaze i kroz vlastiti proces, što omogućuje direktno suočavanje s vlastitim emocionalnim i tjelesnim blokadama.
Kroz 250 sati grupne psihoterapije, polaznici rade na obrascima ponašanja koji negativno utječu na njihovu kvalitetu života. Grupni rad pruža moćnu dinamiku podrške, razumijevanja i sigurnosti, što ubrzava proces osobnog razvoja i promjena. Kroz zajedničko iskustvo, polaznici bolje razumiju sebe, svoje odnose i obrasce ponašanja, čime dobivaju dublji uvid u vlastitu unutarnju dinamiku.
Ove promjene nisu površinske, već duboko ukorijenjene. Kroz godine rada, mozak polaznika oblikuje novu sinaptičku arhitekturu koja podržava pozitivnije emocionalne obrasce i zdraviju sliku o sebi. Kao rezultat toga, polaznici razvijaju snažniji osjećaj vlastite vrijednosti, bolju emocionalnu otpornost i postavljaju temelje za ispunjeniji život s više emocionalnog blagostanja.
Za kraj, kako vidite budućnost tjelesno orijentirane psihoterapije u Hrvatskoj i regiji?
– Budućnost tjelesno orijentirane psihoterapije u Hrvatskoj i regiji iznimno je svijetla, s obzirom na sve veće razumijevanje povezanosti između psihičkog i tjelesnog zdravlja. Današnja znanstvena istraživanja iz područja neurobiologije, traume i psihologije, koja predvode stručnjaci poput Allana Schorea, Daniela Siegela, Bessela van der Kolka i Gabora Matéa, sve jasnije pokazuju da je tijelo neodvojiv dio psihoterapijskog procesa. Ova spoznaja daje dodatni zamah razvoju tjelesno orijentirane terapije.
Jedan od značajnih novih trendova je povezivanje psihoterapije s tjelesnim aktivnostima, poput treninga snage i pokretljivosti. Istraživanja pokazuju da fizičke vježbe kataliziraju terapijske promjene, jer naš fizički stav i držanje odražavaju emocionalne obrasce. Rad na tijelu izravno utječe na emocionalna uvjerenja, olakšavajući transformaciju i rast.
Vjerujem da će integracija rada s tijelom ubrzo postati standard u većini psihoterapijskih pristupa, povećavajući učinkovitost i dubinu terapijskih procesa. Rastući interes kolega iz drugih terapijskih modaliteta, koji sve češće sudjeluju na mojim radionicama, dodatno potvrđuje ovaj pozitivan trend i budućnost tjelesno orijentirane psihoterapije u regiji.
Jeste li spremni za promjenu koja će vas povezati s vašim tijelom, emocijama i osobnim rastom? Više informacija o CIR INTP programima i prijavama, čeka vas ovdje.
Pročitaj i ovo:
- 4 načina kako anksioznost pretvoriti u svog saveznika
- Tjeskoba ili napadaj panike: Kako razlikovati ova dva stanja?
- Pretvaranje nepoznatog u poznato: Strategija za smanjenje socijalne anksioznosti
