Postoje priče koje jednostavno zahtjevaju da budu ispričane jer otkrivaju nevjerojatno bogatstvo za koje nismo ni znali da nam leži gotovo pod nogama. Takva je i priča o Vladimiru Bodegrajcu, pijanistu i skladatelju umjetničkog imena Van Bod, a kojeg je šira javnost imala prilike vidjeti svega jednom na sceni kad se 2004. godine na Dori natjecao s pjesmom „Ne plači“.
Nakon toga je nestao u sjeni, zaboravljen od kamera, posvećen radu u velikogoričkoj glazbenoj školi Franje Lučića. Da je kojim slučajem rođen u nekoj drugoj državi, takav scenarij bio bi u potpunosti nezamisliv jer je riječ o čovjeku izuzetnog muzičkog dara.
Pa ipak, nije pošteno da samo djeca imaju privilegiju uživati u talentu obožavanog profesora klavira, kao što nije pošteno ni to da mu se prostor u eteru uglavnom uskraćuje zbog pjesama na engleskom jeziku. On nikada neće reći niti jednu kritiku na račun mnogih današnjih glazbenika (čast iznimkama, no svi znamo da je takvih malo) čija su djelca sumnjive kvalitete naprosto preplavila naše prostore. Iz njegovih usta nikada nećete čuti uvredu na račun „cajki“, „glazbenog neukusa“ ili pak „šund tekstova“ – Vladimir ima svoj kutak u beskrajnom glazbenom prostranstvu u kojeg sve poziva, ali ga ne nameće silom, niti dopušta da ga pokori duh vremena. Ondje stvara predivne balade u kojima nema divljih ritmova niti besmislenih stihova, u kojima se sljubljuju načela klasične glazbe i suvremeni pop trendovi obogaćen ljubavnom poezijom.
Porinovci u pratnji
Svatko od njegovih obožavatelja, a toj skupini pripada i autorica ovog teksta, složit će se da se Van Bodova glazba ne sluša, već proživljava u svoj svojoj punini, prodirući duboko u dušu gdje ostavlja trag za vječnost. On osvaja i očarava iz prve poput pravog čarobnjaka na klaviru ili, poput vještog ljubavnika, senzualnom glazbenom predigrom osigurava u konačnici vrhunski i nezaboravan glazbeni doživljaj. Stoga u njegovim skladbama nema žestine niti destrukcije kojima se danas s lakoćom pokoravaju zajapurene mase u prepunim dvoranama, željne izbacivanja nagomilanih frustracija, strahova i razočaranosti životom kroz glazbu. Uz Vladimirove skladbe se opušta i smiruje, uživa i opija, kao što se lagano ispija čaša vrhunskog stolnog vina.
Da bih skinula veo tajne s Van Boda, barem na trenutak ću morati napustiti kruta novinarska načela objektivnosti i pisanja u trećem licu. Glazba je prostor duha u kojem se ne govori jezikom razuma već srca i samo kao takva se može doživjeti, proživjeti i razumjeti. Osobno sam Vladimira otkrila sasvim slučano, surfajući Facebookom i otvarajući linkove. Bila je to ljubav na prvi ton koja me natjerala da otkrijem tko se krije iza predivne pjesme Confession.
Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da takva pjesma leži na Youtubeu već mjesecima skrivena i potpuno neprepoznata, a očito iz razloga jer Vladimir nema marketinški, već pravi umjetnički pristup glazbi. Još više sam ostala šokirana činjenicom da tog vrhunskog i školovanog umjetnika prate i vrsni glazbenici (porinovac Borna Šercar na bubnjevima te čuveni virtuoz na kontrabasu Jurica Štelma), da glazbenu produkciju njegova dva albuma „We“ i „Nubian Dancer“ potpisuje još jedan poznati porinovac Srđan Sekulović-Skansi, a da ih u medijima nigdje nema?
Neodoljiva kombinacija
Da bi pravda bila zadovoljena, odlučila sam barem na trenutak biti Van Bodov glas, kanal koji će ga predstaviti javnosti. Suzdržavala sam se od ispada divljenja i neartikuliranih superlativa tipičnih za obožavateljice u tinejdžerskoj dobi dok sam sjedila sa njim za istim stolom pokušavajući čim profesionalnije odraditi interview. Vladimir je izuzetno ugodno društvo, pričljiv, šarmantan i neizmjerno simpatičan 35-godišnjak, privlačan oku i duhu. S druge strane, riječ je o čovjeku impresivne biografije koji je završio dva dodiplomska studija (iz klavira i muzikologije), magisterij iz klavira, a doktorirao je kompoziciju na poznatom „Komitas“ konzervatoriju u Armeniji.
Radio je i kao asistent umjetničkoj savjetnici Ive Pogorelića, Marini Ambokadze iz Gruzije te kao asistent kompozicije prof. dr. sc. Armenu Smbatyanu u Armeniji. Pa ako vam k tome u mislima sviraju i njegove pjesme, teško ćete zadržati hladnokrvnost, čak i ako iza sebe imate više od desetljeća novinarskog iskustva, a time i susreta sa puno poznatijim i razvikanijim imenima.
Pjesme Vladimira Bodegrajca možete preslušavati na linku.
Na Facebooku ima i svoj fun page , a možete ga pronaći i na Twitteru pod umjetničkim imenom Van Bod.
Krenimo iz početka… Tko je Vladimir Bodegrajac?
– Vladimir Bodegrajac je isto što i Van Bod, ja čujem i pišem svoju glazbu i svoje priče. Živim u Zagrebu, a radim u umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici, na plesnom odjelu. Vikendom volim otići k roditeljima, u njihovu kuću na vrhu brda okruženu šumom. Tamo se sve uzgaja ekološki i tamo sam naučio koliko rada je potrebno da nešto što posiješ nikne – slično je i sa glazbom, zar ne? Mama kaže da mi je puštala Mozarta dok sam još bio u utrobi. Sad sam ja taj koji vraća glazbu svijetu; kad dođem k njima, onda se krajem ori klavir kojeg slušaju biljke, drveće i ptice.
Sjećaš li se trenutka u kojem si po prvi puta osjetio "glazbeni poziv", odnosno želju da se baviš glazbom?
– Ne sjećam se jer je taj poziv nekako oduvijek bio tu. Otkako znam za sebe bio sam siguran da ću se baviti glazbom, ja to ne odvajam od sebe, ali nisam znao da ću biti kompozitor. U nekom periodu učenja i edukacije možda se tome nisam usudio ni nadati.
Uvijek me je zanimao način na koji umjetnici doživljavaju glazbu jer sam sigurna da je riječ o posebnom svijetu. Pa kakav je bio tvoj odnos prema glazbi u djetinjstvu? Jesi li je možda doživljavao snažnije ili drugačije od vršnjaka?
– Sigurno je da svatko doživljava i sluša glazbu na svoj jedinstven način te da je glazba jedna pokretačka snaga u nama. Razlika je samo u tome tko će što slušati. No glazbe ima puno i ima je dovoljno za sve nas, iako je činjenica da je malo one kvalitetne. Nedavno sam pročitao divan komentar na fejsu, žene koja se sjeća iz djetinjstva mirisa peciva, zatamnjene sobe i sharpovog kasetofona na kojem je puštala omiljeni miks. Svatko od nas ima neki svoj omiljeni miks i bilo bi dobro da ga slušamo češće. Dok sam ja slušao svoj, tada sam zamolio da isti takav doživljaj kojeg su mi omogućili ti glazbenici, ja jednoga dana priuštim drugima.
Kakvu glazbu ti voliš slušati? Možeš li nekoga izdvojiti tko je bio tvoj glazbeni uzor?
– Volio sam beskrajno slušati Bacha i Dire Straitse. Nadao sam se da ću postići drugačiji ton na klaviru, kao Mark Knopfler na gitari. Uzor po kojem sam želio učiti, i sretan sam da jesam, bile su harmonije i melodije kvalitetne glazbe. To je i ono što se uči u glazbenim školama i dostupno je svima koji pohađaju glazbu, pri čemu ne izdvajam kvalitetu klasične glazbe od moderne kvalitetne glazbe.
Kako i kada je došla inspiracija odnosno kada si počeo skladati? Koja je bila tvoja prva pjesma?
– Moja prva pjesma je Melody, radio sam na njoj 17 godina. Kad sam čuo ona početna tri tona koja tvore njenu fakturu i sve akorde koji su se spojili na samo ta tri tona, znao sam da je to ono što želim. Ona je postavila način na koji se krećem po klaviru i na tome sam joj zahvalan. To nije pravilo koje bi se povezalo s dugoročnim stvaranjem – neke se pjesme stvore u trenu, ali treba proći neko vrijeme dok ih ne zapišeš. Osobno mislim da sam počeo skladati relativno kasno, negdje u prvom razredu srednje škole. Ali to je moje subjektivno mišljenje. Ima jedna divna priča koja kaže da samo zrelo voće pada.
Kako je teklo tvoje školovanje? Je li bilo naporno i kako si završio u Armeniji?
– Školovanje svih nas koji se odlučujemo za glazbenu školu je prepuno radosti, ali i odricanja. Djeca koja su posvećena umjetnosti jer to osjećaju kao svoje unutarnje „ja“, godinama se trude kako bi mogli pokazati i ostalima što rade. Moje je školovanje krenulo jednako kao i svima drugima te sa njima dijelim iskustvo učenja i krivoga i pravilnoga – krivo sam odbacio, a pravilno produbio, a potom učinio svojim. Prošao sam sve, od tehnika sviranja, učenja osnova harmonije, neznanja i znanja…
Ali sam imao sreće da me je na jednom koncertu na kojem sam svirao vlastitu skladbu primijetio armenski ministar kulture dr. sc. Armen Smbatyan koji je i sam kompozitor te me je pozvao na konzervatorij u Yerevanu. Bila je to sudbina, ondje se moja sreća obistinila, naučili su me i dozvolili mi da ostanem svoj. Oni su to čak i potencirali, zadajući mi zadatke poput ljubavnih pjesama u pop stilu, što je za konzervatorij klasične glazbe više nego neobično. Ipak govorimo o jednom od najjačih konzervatorija za klasičnu glazbu na svijetu sa predanim nastavljačima škole Khachaturyana, Rachmaninova te ostalih velikana koji su promijenili i oblikovali glazbu.
Spomenuo si mi i da si neko vrijeme živio u Amsterdamu?
– Da, nakon Armenije, put me je odveo u Amsterdam. To je grad koji nosi kulture različitih svjetova i prihvaća ih sve, ondje se nije teško sporazumjeti. Prepun je slobode duha, prepun glazbe i plesa. Radio sam kao pijanist i pjevač, pjevao sam sve i prošao sve, od malih do velikih pozornica. Tako sam svirao za jednog gosta u hotelu Amstel, ali sam održavao i velike koncerte. Govorio sam si da moram uvijek ostati isti, svirao za jednog ili tisuću.
Kako je počela tvoja suradnja s našim poznatim glazbenicima Bornom Šercarom i Juricom Štelmom?
– Hvala Davoru Merkašu iz Koncertne direkcije Zagreb što me upoznao s Bornom, na njegovoj intuiciji i stručnosti. Borna je nakon toga doveo Juricu i sad smo Van Bod trio. Divni su to muzičari! Borna, jedan on najversatilnijih bubnjara uopće, akademski glazbenik, autor sofisticirane Jazziane Croatice i zasluženi dobitnik Porina. Jurica, magistar kontrabasa i vođa dionice u HNK, čovjek vladar svog instrumenta u svim žanrovima glazbe. Divno je sa njima svirati, to su dečki koji čitaju partiture kao da su s njima rođeni. Osjećaj na pozornici s njima je osjećaj radosti i povjerenja i nema onog što oni ne mogu odsvirati.
Kada su nastale pjesme na albumu We? Tvoj drugi album Nubian Dancer napravljen je kao musical, zar ne?
– U studiju NLO kod glazbenog producenta i višestrukog dobitnika Porina Srđana Sekulovića Skansija, snimio sam pjesme albuma „We“. Skansi je producent iznimnog talenta, odabran među 11 najtalentiranijih producenata svijeta od miksera Coldplaya. Na natječaj za rad s njim poslao je moju pjesmu Confession. Album We se često izvodi u glazbenim školama u Hrvatskoj, jedna je pjesma čak završila i u udžbeniku za srednju školu "Glazbeni oblici" autora Tihomira Petrovića kao primjer glazbene forme. Nubian Dancer je pop album koji je stvoren kao mjuzikl i za kojeg trenutno tražimo producenta. Sve ostalo, od režisera, pa nadalje je već riješeno. Za pjesmu Confession iz tog mjuzikla napravljen je i spot sa velikim osjećajem za ton, mjeru, glazbu i sliku u režiji Paule Jusić, vrhunske hrvatske pjevačice te u produkciji Đele Jusića.
Može se čuti mišljenje da nisi postigao uspjeh u Hrvatskoj uglavnom zbog činjenice što su tvoje pjesme na engleskom. Možeš li to ukratko komentirati?
– Uspjeh će se dogoditi. Pitanje je trenutka.
Kakav je tvoj pogled na hrvatsku glazbenu scenu i gdje sebe vidiš u tom kontekstu?
– Moj cilj je sreća, sreća za sebe, ali i ljude koji me okružuju. Tako, naravno, težim i uspjehu u svom radu, ispunjenju, zadovoljstvu, kao što svatko od nas želi uspjeti radeći ono u čemu je najbolji. Moj pogled na glazbu nije se mijenjao, ona može biti istovremeno i kvalitetna i popularna. A što reći za kraj? Svima nam želim uspjeh i želim nam zdravlje, svima koji čitaju, a i onima šire. Hvala vam na pozivu za intervju.
Napisala i intervjuirala: Vladimira Šimić