Unutarnje dijete

Naime, pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na slične situacije, riječi ili pokrete iz prošlosti te u njima i reagiramo slično kao tada bez obzira na to što je riječ o potpuno drugačijoj situaciji, mjestu i ljudima. Bili mi toga svjesni ili ne, u nama još uvijek živi ono malo dijete koje smo nekada bili. Dijete koje svoje najelementarnije potrebe (za hranom, toplinom, dodirom i sl.) nije moglo zadovoljiti samo već je njihovo zadovoljenje ovisilo o "milosti" ili "nemilosti" okoline u kojoj je odrastalo. A kako ta okolina nije bila uvijek tako topla i susretljiva kako smo željeli, mnoge naše potrebe ostale su nezadovoljene ili pak potisnute te smo i dalje ostajali gladni i puni čežnje, očiju uprtih u vrata iza kojih se krio šareni svijet do kojega sami nismo mogli doći jer smo bili premali.

 

I kasnije, kad odrastu, mnogi ljudi nastave čekati. Prikovani na mjestu, nadajući se da će jednom doći netko tko će ih razumjeti, utješiti i utažiti njihovu čežnju za ljubavlju i blizinom. Mnogi ljudi cijeli svoj život provedu čekajući, nesvjesni toga da kao odrasli više nisu tako bespomoćni ni ovisni o drugima, već se sami mogu pobrinuti za većinu stvari koje im trebaju.

  

Traumatične situacije ostavljaju u nama tragove. U trenutku tjelesne ili emotivne povrede u posebnom stanju svijesti, uvjetovanom ograničenom percepcijom faktora koji su do nje doveli, stvaramo određene zaključke i donosimo odluke koje nam u tom trenutku pomažu, ali na duže pruge donose znatno više štete no koristi (npr. neću plakati, bit ću jak, nikad se više nikome neću usprotiviti, nikome se više neću otvoriti itd.). U svakoj iole sličnoj prilici te odluke i zaključke nesvjesno iznova potvrđujemo povlačeći se još dublje u svoju samoću, još više se odvajajući od sebe i drugih.

 

Istovremeno, potreba da se ponovno vratimo svojim starim pričama i razriješimo ih na drugačiji, povoljniji način, tjera nas da nesvjesno i dalje privlačimo situacije i ljude nalik onima koji su nas povrijedili, nalik onima uz koje smo odrastali – nadajući se da ćemo ovaj put, budemo li dovoljno uporni/dobri/vrijedni, možda ipak uspjeti. Nažalost, usprkos svem našem trudu, u takvim situacijama automatski uvijek iznova reagiramo na sličan način i spotaknemo se na sličnim mjestima te je i njihov ishod manje-više sličan i mi se na kraju osjećamo slično.

 

Štoviše, osjećaj neshvaćenosti, napuštenosti i beznađa sa svakom takvom situacijom postaje sve snažniji i patnja sve dublja, a izlaz sve dalji i nedostižniji. Usprkos tome, duboko u nama ostaje tinjati nada da će se jednom desiti čudo i odnekud će doći netko "velik i moćan" te se izboriti za nas, zaštititi nas, utješiti i odvesti negdje gdje ćemo konačno biti sretni, zaštićeni i voljeni. No vrijeme prolazi i to se ne događa, slične situacije i slični podijeljeni osjećaji se ponavljaju, sve više vrteći začarani krug patnje i uzaludnog nadanja.

  

 

 

Priče o djetetu koje je, postavši odraslo, spasilo svoj narod ili postalo njegovim vođom mogu se pronaći u svim mitovima i religijama svijeta. Gotovo u pravilu, takva djeca su u svojoj ranoj dobi bila napuštena, proganjana ili na neki način maltretirana: Mojsije je ostavljen u košari i pušten niz rijeku, Isusa je Marija donijela na svijet u trošnoj štalici bježeći od Heroda koji bješe naredio pomor novorođenčadi, pod sličnim okolnostima rođen je i Krišna. U grčkoj mitologiji dijete Zeus jedva je umaklo ocu Kronosu koji je gutao svoju djecu, Edipu su u strahu od zloguka proročanstva roditelji proboli pete i ostavili ga na brdu Kiteron, a Romulus i Remus, blizanci iz rimske mitologije, napušteni su i ostavljeni pored Tibera. I legende i bajke svih naroda svijeta prepune su priča o djeci junacima koji se bore s divovima ili demonima. 

 

I u svakom od nas živi dijete koje ima čarobnu moć da povede naš život drugačijim, smislenijim putem kako bismo ispunili svrhu svoga postojanja te kroz to utječe i na svijet oko sebe.

Poput junaka iz mitova i bajki, što svojim simboličnim jezikom govore o univerzalnom ljudskom iskustvu, i svatko od nas je tijekom svoga djetinjstva prošao kroz teške trenutke i na razne načine osjećao se napuštenim ili maltretiranim. Proces odrastanja u psihičkom i duhovnom smislu riječi nalik je borbi s divovima i raznim čudovištima; tek suočivši se s njima i pobijedivši ih, možemo osloboditi svoje pravo biće i početi živjeti u skladu sa svojim najdubljim vrijednostima. Pokazujući time i drugima put oslobođenja. 

 

Unutarnje dijete vrlo je vitalan dio nas; ono otkriva i izražava naša tjelesna i emotivna stanja neovisno o zaključcima, odlukama i programima koji vladaju našim umom. Kontaktom s njime otkrivamo da su nemani s kojima se borimo u vanjskom svijetu zapravo zrcalni odraz onih koji vladaju našim unutarnjim, onim koji smo gradili kada smo bili mali. Poznato je da svaka moždana polutka ima svoju funkciju; lijeva polovica mozga odnosi se na linearno i logično poimanje svijeta te su u njoj centri za verbalno i analitičko procesiranje podataka, dok desna upravlja vizualno-prostornom percepcijom, intuicijom i izražavanjem emocija. Usto postoje i razni slojevi mozga s obzirom na njihovu evolucijsku dob. Najstariji od njih, tzv. reptilski mozak upravlja instinktima preživljavanja. Sljedeći sloj je stari mozak sisavaca ili limbski sustav u kojem je sjedište emocija dok je najmlađi neokorteks (ili novi mozak sisavaca) "zadužen" za apstraktno mišljenje.

 

Razgovor i razni oblici analitičkih terapija komuniciraju s neokorteksom i ne dotiču unutarnje dijete. Naime, za razliku od odraslih čiji je govor kompleksan govor uma, dijete govori jezikom tijela i emocija (pokretom, igrom, umjetnošću) a riječi i rečenice koje koristi jednostavne su i direktne.

Jedino tim jezikom možemo i doprijeti do njega.

 

Premda se u arhetipskom smislu djetetom u nama smatra nezreli dio psihe koji u sebi sadrži brojne još nerealizirane potencijale, ono nije tek jedna od podosobnosti sa svojom "funkcijom" i slikom o sebi, već živi i djeluje kroz niz različitih aspekata. Unutarnja realnost napuštenoga djeteta osjećaj je napuštenosti (bilo da je bilo napušteno fizički zbog bolesti i/ili smrti nekog od članova obitelji ili se pak u svojoj obitelji osjećalo neshvaćenim i neprihvaćenim) te strah od toga kako će samo preživjeti u ovom svijetu.

 

Blisko napuštenom djetetu je ranjivo dijete koje je izuzetno osjetljivo te vrlo jasno percipira svaku sitnicu pa i ono što se krije iza riječi i ponašanja ljudi kojima je okruženo. Stoga je u stanju vrlo jasno razlučiti kome može vjerovati a kome ne, što je za nj dobro a što pak u sebi krije potencijalnu opasnost.

 

Ljutito dijete zna prepoznati svoje granice i pokazati kada su ugrožene. Ne slušamo li ga i ne pomognemo li mu da se obrani te izbori za ono što mu je važno, pokušat će privući našu pažnju na razne načine, npr. skrivajući se iza simptoma poput glavobolja, visokog tlaka, bolesti srca, probavnog sustava i sl.

 

Sebično dijete vjeruje da se svijet okreće oko njega i u prvom redu je usmjereno na svoje želje te traži da one budu zadovoljene odmah, bez odlaganja, bez obzira na okolnosti i na druge ljude.

 

Zaigrano dijete u nama zna se istinski radovati životu; to je prirodno dijete koje uživa u sitnim radostima poput trčanja po plaži, penjanju po drveću, igri s drugima itd.

 

Magično, nevino dijete u stanju je vidjeti ljepotu u svemu; čak i za vrijeme najvećih kriza ono vjeruje u čuda i ljudsku dobrotu.

 

Kreativno dijete uživa u otkrivanju novih svjetova i svoja otkrića izražava slobodno ne postavljajući si granice i ne razmišljajući o tome je li nešto dobro, primjereno, korisno, uredno…

 

I, konačno, tu je i duhovno dijete, sveto dijete koje je jedno sa svime. Ono sebe ne doživljava odvojenim od Boga, prirode, drugih ljudi već je povezano sa sobom i svime oko sebe. S duhovnim djetetom možemo se susresti u molitvi ili meditaciji, za zvjezdanih noći ili pak čudesnih trenutaka u prirodi.  

Dijete u nama, dakle, slojevito je biće s cijelom paletom doživljaja i zaključaka koji daju ton našem životu.

  

 

 

Iz perspektive odraslih djeca se doimaju nesvjesnim, nevinim, osjetljivima i ranjivim bićima. No, stvari su znatno drugačije. Naime, naš unutarnji svijet sastavljen je od niza međusobno nepovezanih podosobnosti koje, vođene vlastitom logikom, pokušavaju vladati nad svima ostalima. Iza onoga koji djeluje postoji uvijek i onaj koji promatra te, na temelju subjektivne procjene, donosi određene zaključke koji će postati i temeljem ponašanja u budućim situacijama sličnoga tipa.

 

Poznato je  da mala djeca ne razmišljaju logično; negdje do šeste ili sedme godine svoga života ona svijet doživljavaju na bajkovit, magijski način. Osjetljiva, ranjiva i potpuno ovisna o svojoj okolini krivo interpretiraju, konstruiraju i razumiju većinu stvari koje vide. Na takvim procjenama temelje svoje odluke i ponašanje; ako u nekoj prilici to "upali", zaključit će da tako trebaju postupati i ubuduće te će isti obrazac slijediti i poslije u svim iole sličnim situacijama, bez obzira na to što ni ljudi ni okolnosti u njima nisu isti.

 

Drugim riječima, ponašamo se kao da smo hipnotizirani. Na neki način i jesmo te u skladu s tim većinu života provodimo u transu pri čemu našim odlukama, zaključcima i ponašanjem upravlja malo dijete koje smo nekada bili. Zaglavljeni između ružnih iskustava prošlosti i predodžbi o budućnosti, propuštamo vidjeti stvarnost konkretnoga trenutka a onda se mučimo pretpostavkama i pitanjima "što bi bilo da je bi bilo/što bi bilo kad bi bilo ", osjećajima krivnje, manje vrijednosti i sl.

 

Glavna okosnica transa, tj. ono što ga održava tako vitalnim i snažnim i dugo nakon što smo odrasli i "prerasli" neke stare priče, osjećaj je odvojenosti od drugih ali i od sebe samih, od vlastitih autentičnih osjećaja, spontanosti, iskrenosti, neposrednosti itd. Taj unutarnji i vanjski rascjep dodatno se produbljuju kroz slične situacije  i sve smo dalje od sebe, drugih, života samoga. A unutarnji dijalog, koji se neprestano odvija u našoj glavi (krećući se obično između onoga što mislimo da moramo i onoga što bismo htjeli), postaje našim vjernim pratiocem koji nas ne napušta ni kada spavamo.

 

 

Vidimo, čujemo i osjećamo ono što ne postoji, prilagođujući vanjsku stvarnost onoj unutarnjoj. Veličamo ili ponižavamo druge, ovisno o tome kakva nesvjesna sjećanja i predodžbe u nama bude, fantaziramo o budućnosti umjesto da pokušamo napraviti nešto u sadašnjosti. Zbunjeni smo i nemamo jasnu predodžbu o tome što bismo željeli a još manje neku koncepciju koja bi nas postupno vodila prema ostvarenju ciljeva koje smo si postavili. I to se proteže na sve planove života i na odnose s drugim ljudima. Umiremo od gladi, ne prepoznavajući što nam zapravo treba te očekujemo od drugih da umjesto nas prepoznaju i utaže našu glad te štoviše učine to tako da i mi prepoznamo da je baš to – ono što smo htjeli. I život prolazi a mi nižemo međusobno naizgled nepovezana iskustva budući da sami u sebi ne umijemo pronaći nit koja bi nas vodila.

 

Više od svega žudimo za tim da se osjećamo dobro, ispunjeno kako se ne bismo morali susresti s boli i u nama i u vanjskom svijetu. Žudeći za vječno sunčanim nebom bez oblačka, kroz tmurne dane provlačimo se poput sjena bojeći se i udahnuti.

 

A kamoli disati punim plućima. Vječni zatočenici transa, odluke donosimo pod prisilom ili ih umjesto nas donose drugi. S jedne strane zbog toga što vjerujemo da nemamo izbora, s druge pak zato jer se ne osjećamo spremnima nositi se s odgovornošću i posljedicama eventualnog izbora. Lakše je lopticu prebaciti drugima.

Na mnogo razina sebe smo mrtvi, anestezirani ili pak svijet i njegove zahtjeve doživljavamo poput bodljikavog čudovišta koje svakom svojom kretnjom iznova povređuje živu ranu naše duše.

 

I onda se trudimo mijenjati druge, kontrolirati njihovo ponašanje i zbunjeni smo kad nešto krene drugačije no što smo zamislili. Odbijajući suočiti se s problemom i razmisliti o tome kako bismo ga mogli riješiti, mučimo se osjećajima krivnje i srama zbog toga što nismo savršeni ili pak zbog toga što smo se nešto usudili. Svjesno ili nesvjesno, živimo u neprestanom strahu od kazne koja će nas prije ili poslije posve sigurno dostići. Dajući uvijek iznova drugima moć da prepoznaju ono za čim mi žudimo te nam to dadu ili oduzmu, kako im se svidi.

 

Kao što su svojedobno, dok smo bili mala djeca, moć nad nama imali naši roditelji, koje smo doživljavali kao bogove koji vedre i oblâče nebo nad našim dječjim svijetom a svaki svoj pomak u smjeru drugačijem od očekivanoga kao izgred koji zaslužuje osudu i kaznu. Jer ponekad su nas zbog "prijestupa" doista i kažnjavali. Ponekad i poneke čak i okrutno.

 

I tako redom. Istovremeno, osjećajući se nemoćnima da išta bitno promijenimo,  za ono što nam se događa okrivljujemo svijet, Višu silu, sudbinu, druge ljude…

U neprestanoj igri uspoređivanja s drugima u kojoj smo čas iznad a čas ispod njih, ovisno o temi o kojoj je riječ.

Sve to su žbice koje pokreću začarane krugove našeg života, krugove u kojima se vrtimo sve brže i sve beznadnije dok konačno ne dođemo do kraja svojih dana.

 

 

 

Napisala: Branka Jakelić, psihoterapeutkinja