Životna svrha. Cilj života. Smisao. Već same ove fraze stvaraju svojevrsni otpor u čovjeku jer kako, pobogu, otkriti nešto tako veliko? Kako otkriti zašto smo ovdje? Za sebe znam da želim biti dobar čovjek i želim biti mirna sa sobom, takvom savršeno nesavršenom. Međutim, oduvijek imam osjećaj da nedostaje komadić kako bih to mogla u punini i ostvariti. Je li taj komadić ono što zovemo životna svrha? Je li upravo otkrivanje onoga što zovemo “vlastita svrha” potrebno kako bismo ostvarili smisao?
Oduvijek imam osjećaj da ću lakše biti dobar čovjek i voljeti sebe i druge ako spoznam koja je moja misija na ovom svijetu. Moja svrha. Moj talent. Ono što samo ja mogu dati svijetu. Imam i osjećaj da ću moći dati ono najbolje od sebe tek kada i sama postanem najbolja. Najbolja za sebe i u sebi. Ali, s obzirom na to da je rad na sebi cjeloživotni proces, kako ću ikada postati najbolja? Dakle, za što se uhvatiti, od čega krenuti?
Daj najbolje od sebe
Ono što puno pomaže je shvaćanje da smo u svakom trenutku svog života najbolji. Čak i ako smo više dolje nego gore. Čak i ako uporno radimo jedan korak naprijed, a dva nazad. Čak i ako više patimo, nego se radujemo. Sve oko nas, svi oko nas i svaki trenutak našeg života je vrijedan baš takav kakav je. Potrebni smo i najbolji samim time što postojimo. Čak i ako mislimo da nemamo ništa dati ovome svijetu.
Kada osvijestimo svoju beskonačnu i bezuvjetnu vrijednost, onda odjednom, iz čiste zahvalnosti prema Životu, prema Bogu, prema Svemiru želimo dati svijetu ono najbolje od sebe. Ne zato jer moramo ili trebamo, niti jer to netko od nas očekuje, već samo zato što to želimo. Ali što je to, koja je to naša kap autentičnosti iz koje se može izliti slap naših talenata i iskristalizirati naša životna svrha? Koja je to iskrica svemira za koju se trebamo uhvatiti kako bi osvijetlila čitav naš život?
Jednom sam od čovjeka koji živi svoju strast, svrhu i misiju čula rečenicu koja me je, već u trenutku kad sam je čula, približila mojoj životnoj svrsi: „Slijedi svoja mala veselja.“
Odlučila sam ga poslušati iako ponekad nisam pojma imala što je moje malo veselje. Ponekad čak ne bih birala veselje nego ono prema čemu sam imala najmanji otpor. Ponekad bi moje malo veselje bilo ne raditi ništa pa sam to i napravila. Sjela i ne radila ništa. Ponekad je taj ništa zaista i bio ništa, a ponekad bi iz mog ništa nastalo svašta. A ponekad bi mi u toj čaroliju nerađenja ničega sinula neka ideja za koju ni sama nisam znala odakle je došla. „Je li ideja šapat Boga?“, pitala sam se. I tako od jedva čujnih šapata do posve jasnog osjećaja, sve jače sam mogla čuti, osjetiti i slijediti svoja mala veselja. I otkrila kako zaista postoji nešto što samo ja mogu dati svijetu iako na početku tog putovanja nisam to ni slutila. Nisam slutila jer nisam vjerovala da sam za nešto posebno talentirana.
Božansko u nama
Dugo sam vjerovala da samo neki ljudi posjeduju talente. Oni koji znaju pjevati ili plesati, slikati ili izraditi nešto svojim rukama.
Koja zabluda! Koliko samo dugo živimo u zabludama. Zabludama svih vrsta.
Zašto bi Bog odabrao samo neke od nas? Kako bi Majka ili Otac predodredili samo neku svoju djecu za sreću? Kako bi svemir funkcionirao tako savršeno da svi mi, kao komadići toga svemira, nismo savršeni. I talentirani. Ne trebamo znati niti pjevati, niti svirati, niti izrađivati kućice na drvetu. Svi smo jednako odabrani i svi smo posebni. Svatko od nas ima djelić božanskog u sebi. Mislim da je smisao života oživjeti taj komadić božanskog i uljepšati svoj svemir. Čim oživimo svoj svemir, uljepšat ćemo i svemir svima oko sebe. Jer, upravo je to ono što se događa kada počnemo slijediti svoja mala veselja.
Kad ‘posudimo’ tuđe želje
Taj put otkrivanja nekome je lak, a nekome je to dugotrajan proces. To što naš talent nije tako očit, ne znači da ga nemamo. Baš poput luftića na moru. Oko nas sve je prepuno flamingosa i jednoroga. Kao da svi obožavaju baš njih. To je zato jer su želje, kako kaže psihologinja Tomica Šćavina, zarazne. Ako svi nešto žele, onda sigurno to “želim" i ja. Zato je odlično ponekad posuditi tuđu želju da bismo shvatili da to ipak nije želja naše duše. Jer, dok tako ležite na flamingu, možda shvatite da biste radije ležali na bubamarcu.
I sama sam došla u iskušenje da nabavim jednoroga, ali onda sam shvatila da će jednorog radije biti lik u mojoj slikovnici nego moj luftić. A za luftić sam uzela ananas. Zato jer sam, slijedeći svoja mala veselja, shvatila da je u redu da budem posve drugačija ako me to veseli. I zato jer to želim i vama. Želim vam da u moru flamingosa i jednoroga budete ananasi. Ili bubamarci. Ili što god poželite. Samo budite vi. Tko zna kamo će vas to odvesti. Mene je, eto, odabir luftića doveo do toga da vam šapnem nešto o svrsi života.
Ovaj tekst upravo je moj šapat vama. Šapat koji mi je došao dok sam onako bezbrižno plutala na svom ananasu. Želja mi je da taj šapat probudi u nekome najveći krik. Krik za vlastitom svrhom. Krik za slobodom. Krik za vašom snagom, nekim vašim talentom. Svatko od nas u svom kaosu može pronaći tračak mira i krenuti slijediti svoja mala veselja. Sretan vam put!
Tamara Vučković je autorica prvih meditacija za djecu na hrvatskom jeziku koje objavljuje na You Tube kanalu Vježbaonica sreće. Organizira radionice, predavanja i uvježbavanje alata koji nam pomažu da jačamo kompetencije emocionalne inteligencije te da se osjećamo sretnije.
Možete je pratiti na Facebook stranici Vježbaonica sreće.
