Hodamo šumskom stazom: miriši vlažna zemlja, mahovina, crnogorica… A onda – evo ga: miris ciklama! Ne vidim ih nigdje u blizini, ali ovaj ciklamni val fino varira osnovni šumski mirisni pejsaž. Dok hodamo dalje dah ciklama se gubi, a u mirisni se dojam upleće gljivlja nota. Okrećem se oko sebe, pregledavam tlo, ali opet ne nalazim izvor mirisa, no to nije ništa neobično: miris micelija se može osjetiti i kroz zemlju, dok gljive još nisu provirile. Mmmmm, duuuboki udah. Taako, idemo dalje…
Nakon uspona staza izbija na osunčani proplanak. Sve se šareni, nailaze kaskade mirisa. (Čista Johanna Spyri: kao da će se svaki čas odnekud pojaviti Heidi, Klara i Peter.) Uz vlažni rub šume pojas obrastao metvicom još za trenutak zadržava svježinu začinjenu mentolom, a zatim je svaki korak na suncem obasjanoj livadi novi komadić mirisnog kovitlaca : trpkost stolisnika, cvjetno-voćna blagost kamilice, gorkasta suhoća majčine dušice, lazarkinja s tonom zelenila i osušene trave… Fiiino, svežnjić lazarkinje trpam u džep košulje, da mi bude blizu nosa. Zadatak mu je mirisom potaknuti moj gradskim životom iscrpljeni limbički sustav da me što djelotvornije prebaci na program opuštanje. U svoju skitalačku torbu spremam zalihu lazarkinje kojom ću kod kuće obnoviti relaksacijski biljni jastuk.
Zrak je topao i tako gusto zasićen mirisima da imam dojam da sam okružena zračnim jastukom na koji bi se gotovo moglo nasloniti. Na nekoliko sušila se suši sijeno. Idem pomirišati. Daaa, ponovo konstatiram zašto mi se nijedna isprobana parfemska varijanta pokošenog sijena nikad nije svidjela: bile su prejednoznačne, nije bio u potpunosti uhvaćen ovaj kompeksni, slatkasto-opori, suhi biljni buke s pozadinskom mednom mekoćom koja mazi dušu…
Opa! Evo naleta mirisa pizze s velikog busena mravinca u punom cvatu! Mljac! Što ćemo ono danas jesti?
Proplanak završava, ulazimo u hlad šume. Duboko zelenilo crnogorice razbijaju krošnje jarebike s obiljem jarko crvenih plodova. Rodne su ove godine, što bi prema tvrdnji lokalnih ljudi trebalo značiti dugu nadolazeću zimu. Priroda se tako brine da ptice mirno prezime, da im dotekne hrane dok proljeće ne otopi snijeg.
Nakon podulje skitnje krećemo natrag, spuštamo se u široko rječno korito u kome je od rijeke sad, ljeti, ostao samo uski brzi (i brrrr…!) potočić. Korake otežava sipki bijeli pjesak. Sjedamo i odmaramo se na suhoj pješčanoj obali. Kraj mene, na sigurnoj visini, na crti do koje rijeka doseže u vrijeme maksimalnog vodostaja, slapovi majčine dušice.
Promatam pejsaž pod kosim zrakama sunca. Toliko je lijep da bi ga dodatak samo neke mašnice ili srdašca u času pretvorio u kič razglednice kakve ne kupujem: Pozdrav iz …
Duboko udišem. Hmmm, ovo je zanimljiva mirisna točka. Čega tu sve ima? Majčina dušica, evidentno. Vlažan pijesak, svježina, jasno. Crnogorica, biljni pokrov u pozadini, doobro. I ciklame su opet na dometu nosa. A otkud ovaj dimno-smolasti sloj u cijeloj mirisnoj sceni? Ajmo u potragu! A-ha, evo pougljenih komada drveta, netko je u rječnom koritu nedavno palio vatru… Koji je ovo dobar miks mirisa otvorenog prostora! Mirisna slika čiste slobode!
Kako ovo uhvatiti u parfem, opisati mirisom? Da vidimo: u dno svakako apsolut neke crnogorice (jela?), razmisliti što još dodati za nit smolaste slatkoće, mrvica pačulija za dojam vlažne zemlje. U vertikalu ne zaboraviti staviti još nešto drvenasto. Dooobro, što dalje? Što bi moglo dobro sjesti na ovakvu bazu? Muškatna kadulja? Zrnce kamilice. Pa izabrati još neku cvjetnu komponentu, ali nečim provući i malo suhoće… Hm, tu će trebati varirati nekoliko rješenja, pa vidjeti. U vrh nešto svježe. Grejp? Mrvičica metvice? Zatim još nešto sočno i senzualno.
Ok! Spuštam skicu u primozak. Na probnu vožnju. Nek’ se izjurca u podsvijesti, pa ćemo vidjeti što će isplivati.
Jaako zahtjevan zadatak, bit će tu posla. Krasan izazov…
