Kao sedmogodišnjakinja u maminim štiklama, tako sam i ja polako nabadala, do tog trena, neotkrivenim prostorijama našeg prijateljstva.
Vidjela sam fasadu, dobro upoznala unutrašnjost, ali nikada u ovih, gotovo 25 godina, nisam zavirila u podrumske prostorije, nisam čak ni znala da one postoje.
Mračan podrum pun starih prašnjavih kutija na kojima piše Neriješeni problemi, Zamjeravanje, Koliko sam Ja tebi, a koliko ti meni i Opraštanje. Ovo posljednje mi je uvijek išlo od ruke. Lako opraštam. Dovoljno je reći „Oprosti“, ali Riječ nisam čula. Niti gestu koja bi upućivala na Riječ.
Pa sam odlučila jednom zauvijek pospremiti kutije i isprazniti podrum.
Živimo bojeći se reći svoju istinu, u strahu od otvorenog razgovora lažemo sebe i druge i furamo masku pristojnosti. Maska pristojnosti je jedna od onih najbljak maski koje mogu donekle funkcionirati u poslovnom svijetu. Ali u svijetu prijateljstva je nepotrebna jer obično služi samo za prikrivanje našeg kukavičluka i straha od sukoba. Za prikrivanje stvari koje bismo željeli, a ne usudimo se reći.
– Povrijedila te? Riješi to sa samom sobom ili s njom. – to su riječi koje bih rekla svojoj kćeri da se našla u sličnoj situaciji, a učinila sam suprotno. Pustila sam da me gricka sve dok nisam bila spremna uložiti svih 25 godina prijateljstva u partiju iz koje smo- ili obje trebale izaći kao pobjednice ili pokunjeno unovčiti preostale žetone i svaka krenuti svojim putem.
Godinu i pol je grickalo.
Sve do nekoliko dana prije mog rođendana za koji se na nebu obično vide Suze sv. Lovre. Baš zgodan mi je taj nebeski vatromet. Počela sam na njega pažnju obraćati tek kada se pod zvijezdama na starom Svjetioniku, uz Idole i Đavole na kaziću, okupilo nas tridesetak kako bismo proslavili moj osamnaesti. A sada je pred vratima bio trideset i deveti.
Big Number.
Koliko je number doista Big otkrio mi je nekoliko dana poslije preko telefona trogodišnji Nećak. Prvo mi je nabrzaka otpjevao Sretan rođendan na hrvatskom i portugalskom i nakon kratke rasprave o rođendanskom meniju za koji ga je najviše zanimalo ima li kolača i kakvih, na red je došlo drugo po redu strašno važno pitanje: „Teta Deja, a kol’ko ti imaš godina?“
Opalim se smijati i velim mu :“Ma, puno, mišu. Jako puno godina ima teta Deja. Trideset i devet!“
„Ajoooooooj teta Deja!“, rekao je mali mišić, tonom kao da ga je naglo zabolio zubić. „Tooooolko puno?“
Da stvarno, teta Deja, toooolko puno? Ajoooooooj!
Zamisli samo koliko prstićima moraš brojati da bi došao do trideset i devet?
S druge me strane za Big Number nježno pripremila Stara koja mi je, u jednom jutarnjem razgovoru, rekla – „No, i kak ja mogu biti mlada kad imam tak staro dete?“ i nastavila s „Znaš ti da sam ja bila stara ko ti sad kad je počeo rat, a to ko da se jučer dogodilo?“.
Ma, smijale smo se gospođi u najboljim godinama koja ima tak staro dete i pričale o tome kako je i meni rat tu negdje blizu. Iza ugla. Kao da se jučer dogodio.
Fakat. U treptaj oka, a već sam tu na pola puta, kako bi to opisao vojvođanski kantautor i baš me dobro drmnulo tih pola puta. Iduće godine kad se brojkica okrene na četvorku, poznajući sebe, neće me to dotaknuti. Ali ovaj me put dotaklo. Kao da me sam Veliki Majstor uzeo za ramena i dobro protresao.
Prvi puta u životu se baš nisam preveč veselila sv. Lovri.
I umjesto da me tih dana drmne PMS, mene drmne predrođendanski stresni sindrom i kaj napravim? Krenem čistiti.
Prvo sam si pospremila komp, izbrisala sve nepotrebne fajlove i prebacila one važne na disk. Cedeje i devedeji su potom platili svoje. Pa sam rasturila kuhinju i špajzu. Lonci su se poslagali ko vojska, a tjestenina i riža po abecednom redu. Ormar. Kupaonica. Redom. Oprala i speglala sav veš, a samo dragi Bog zna kolko mrzim peglanje. Sredila terasu. Po najvećoj vrućini preslagivala stare pločice, sjekire i pile. Posložila zalihe tinktura i macerata.
Morala sam spremati i čistiti. Očajnički i luđački. Tjeralo me.
I sve to u očekivanju dana kada će Sv. Lovro prosuziti.
I samo je još nešto prije rođendana trebalo pospremiti i proluftati. One prašnjave kutije s početka posta. Sjela rano ujutro za komp. Riječi su same potekle i izašle iz mene onako kako su davno trebale izaći. Bez ljutnje. Bez kalkulacije. Bez maski. Bez želje da uljepšam svoju istinu. Za njenu me, iskreno, nije baš previše bilo briga.
Oslobodilo me.
I mogla sam u miru dočekati Lovrine suze.
