Kada Anju Mihaljević prvi put vidite, onako nasmijanu, punu pozitivne energije koja pršti iz nje, slušate ju kako inspirativno priča tjerajući tako druge da se trgnu iz svojih problema, da ih rješavaju te budu veseli i vedri… ne biste ni pomislili da ona, ustvari ima protezu na lijevoj nozi. Naime, rođena je bez tri prsta, ali i bez lisne kosti i s deformacijom stopala. Nakon što je prošla 30 operacija tijekom školovanja, naposljetku joj je amputirana lijeva potkoljenica te danas nosi protezu… Zvuči kao previše za podnijeti, i za vas, ali i za većinu osoba koje poznajete, zar ne?
No, Anju to nije pokolebalo, zahvaljujući svojoj enormnoj odlučnosti i hrabrosti stasala je u ženu koja, usudila bih se reći, ostvaruje sve ono što zamisli: diplomirana je novinarka, suradnica na portalima She.hr, Profitiraj.hr i ZagrebOnline.hr, predsjednica je udruge Mogu sve, a u suradnji s Mariom Valentićem, poznatim fitness trenerom, radi na projektu inkluzije osoba s invaliditetom u tjelovježbu…
Anja je inspiracija svima nama, što kroz vlastiti primjer, što kroz svoje društvene angažmane, stoga nije teško za zaključiti zašto smo baš nju izabrali za Naturalinu Inspiraciju godine.
Draga Anja, kako je napokon „hodati u štiklama“?
– Ako me pitate kako je hodati u 6 cm visokim štiklama i još platformom – jakooo visoko! Obzirom da sam visoka metar i šezdeset, sad svakodnevno slušam „I, kako je tamo gore?“, „Nemoj zapet za luster“, „Joj sad vidiš što ima i na policama…“. U svakom slučaju, jako zabavno za sve! Ako me pitate kako je meni nakon toliko dugo vremena što mi se napokon ostvarila ta želja, definitivno jedan od boljih osjećaja gdje mi osmijeh ne silazi s usana još uvijek.
Na svom si blogu izrazila bojazan da bi moglo biti i onih koji će reci da si površna jer želiš u štiklu. Iako nam je teško zamisliti da takvi ljudi postoje, što bi im poručila?
– Poručujem im da se stave malo u moje štikle. Ne nužno moje, nego svih nas djevojaka koje su većinu života provele u bolnicama, dok su oni izlazili, išli na maturalce, još kao klinci dane provodili na ulici igrajući se, sve do nikad postavljanih pitanja o tome „kako će se snaći sami u drugom gradu“, „hoćemo li to moći“, itd., i onda neka malo razmisle kako su oni proveli život, a kako mi. Nije nama bilo loše. U svemu tome sam stvorila doživotna prijateljstva, okružila se jako dobrim i bitnim ljudima, naučila puno toga o životu. No, ja nisam nikada išla s mamom kupovati haljinice i cipelice i onda onaj trenutak kad smo to nakon 21 godinu napravile bio je zaista neprocjenjiv! To su oni svi prošli, a ja tek sad prolazim.
Za portal She.hr pišeš o svakakvim temama od seksa do savjeta kako se nositi sa životnim problemima…Što te inspirira na te tekstove?
– Volim pomicati granice ljudi i jako ih isprovocirati, a uz to sam još jako otvorenog uma. Ako pričamo o seksu zanimljivo je kako je ljudima još uvijek to tabu. Mi vidimo koliko su tekstovi čitani, a koliko lajkani, pa možemo ući u brojke prodanosti knjiga i gledanosti filmova „50 Shades of Grey“. Što nam to govori? Zanimljivi su mi razgovori na kavi s mamom i njenim prijateljicama kada me pitaju je l’ to sve isprobano?! (smijeh) No priznale su kako ih neki tekstovi tjeraju na razmišljanje i potiču na druga pitanja. To i je poanta – diskusija i oslobađanje od srama. Inače sam isto tako okružena ljudima sličnih razmišljanja mojemu i u većini tekstova, bili oni seksualne tematike ili životne, su mi zapravo realne, životne situacije ljudi koje susrećem i razgovaram inspiracija.
Koji je tvoj recept za življenje punim plućima?
– Ne bih rekla da postoji univerzalni recept za življenje punim plućima. Svi moramo pronaći ono što nas usrećuje, a posebno one ljude koji nas usrećuju. Meni je ponekad dovoljan jedan dan okružena frendovima i mačkama kako bih napunila baterije. A ponekad bi mi bilo najbolje otići u London. Tako da ja malo idem iz krajnosti u krajnost. Jednostavno naći ono što nas opušta i one koji nas opuštaju.
Tko je najzaslužniji za tvoj „Mogu sve“ stav te vedar i optimističan pogled na život i životne nedaće?
– Za moj stav najzaslužnije su moja mama Silvija i baka Gordana Mihaljević. Potom idu svi bitni ljudi koji su me gurali naprijed i nikad ne dopuštali da padnem – od obitelji, prijatelja, dečka, pa sve do šefova. Naučila sam i sama da se sve događa s razlogom i svaka osoba s razlogom uđe u naš život pa kad prođe neko vrijeme i osvrnete se na sve situacije i ljude vidite da se čak i iz najgorih situacija izvuče nešto jako dobro. Naravno, i ja imam svojih loših dana kada bih najradije isključila mobitel i otišla na Aljasku češljati haskije i pustiti mozak „na pašu“ samo da me nitko ne dira, ali svi ih imamo. Zbog tog odrastamo i učimo se kako biti bolji u budućnosti, u životu privatno, ali i poslovno.
Mama ti tepa u svojim kolumnama da si „njezina lavica“. Osjećaš li se ti tako?
– Tako se jedino osjećam zbog kose! (smijeh) Mislim da ja nisam uvijek svjesna što sve napravim ili postignem. Ne mogu sama sebe nazivati na taj način „lavicom“. Znam da jesam jaka mlada djevojka, jer ipak iza mene su 33 operacije, a danas hodam u štiklama! Tu su i neki poslovni uspjesi, no još uvijek zovem mamu i baku kako nešto skuhati! Ja ću za sebe reći da sam tvrdoglava, nestrpljiva, želim sve sad i odmah, tako da će moj odgovor da sam „mamina lavica“ biti drugačiji od njenog. Valjda ću jednog dana kada i ja budem imala djecu znati točno što ona misli pod to da sam „njena lavica“.
Neumoran si borac za osobe s invaliditetom i inzistiraš na njihovoj inkluziji u svakodnevni život i posao. Kakav je odgovor na tvoj angažman oko te problematike, ima li on efekta ili je to još uvijek „borba s vjetrenjačama“?
– Ovo je pitanje na koje bih ja valjda roman napisala. Recimo to jednostavno: ima ljudi koji se trude, rade na inkluziji i zaista pomažu kako god znaju i mogu. S druge strane ima i onih koji se vole isticati kako rade puno na toj problematici, a na kraju su to samo slova na papiru. I više sam nego zadovoljna svojim angažmanom, na sve platforme gdje sam uključena za tu temu, ali nije stvar jesam li ja zadovoljna, ja ću na ovaj ili onaj način reći što želim, stvar je u tome da nisam zadovoljna reakcijom ljudi. Opet kažem, mi sve vidimo u medijima koliko se pročitaju tekstovi i koliko se lajka i komentira. Da svi zaista i pročitaju ono što se napiše ja bih bila prezadovoljna, a ne samo lajkaju. Od lajka na Facebooku neće se ništa dobiti. Ja želim da se, nakon čitanja mog teksta o pravom problemu, ljudi se zaista zamisle o svom stavu i počnu ga mijenjati, otvore malo pogled i uzmu sve stvari u obzir, probleme s kojima se susrećemo – privatne, poslovne, ljubavne, nemogućnosti odlaska u toalet u nekim ustanovama čak odnosno loše infrastrukture, do toga kako neke OSI (osobe s invaliditetom – op.a.) neće otići na izlete ili putovanja… To je teško, ali ljudi moraju početi mijenjati svoje mišljenje jer će se tako i jedno dogoditi ta inkluzija o kojoj svi pričaju jer kad se promijeni taj dio u glavi, onda idu djela.
Tko ti sve pomaže u tome?
– Ako nabrajam imena, nekoga ću zaboraviti pa ne želim da se osjeća izostavljeno. Isto tako, ne želim isticati nekoga jer svi s kojima imam doticaja doprinijeli su na neki način. Malim koracima radimo puno toga.
Kako napreduje projekt inkluzije osoba s invaliditetom u tjelovježbu, u kojoj je fazi trenutno?
– Mario Valentić i ja i dalje vježbamo, a imamo u planu i neke projekte za koje se nadamo da će se ostvariti s velikim uspjehom u nadolazećoj godini. No definitivno bi bili puno zadovoljniji da se više osoba s invaliditetom priključi u ovo što radimo. Odu u prvu teretanu, gym, fitness centar i uključe se!
Što bi poručila javnosti i mjerodavnim institucijama u vezi inkluzije osoba s invaliditetom u svakodnevni život i posao?
– Smatram da je jako pogrešno što sve velike odluke i zakone donose osobe bez invaliditeta. Oni ne znaju kako je to i to je problem. Prvo bi u takve stvari trebale biti uključene i OSI koje će zajedno s institucijama donijeti realne odluke i zakone, koje su potrebni i koji će nešto značiti. Opet ću se ponoviti jer svi trebamo početi gledati stvari, osobe i situacije na drugačiji način, uključiti OSI u svakodnevni život – bilo od infrastrukture preko putovanja i sl. Što se konkretno posla tiče, vidjela sam brojne natječaje u kojima je istaknuto, citiram, „Za INVALIDE“. Poručujem im da porade na svom obrazovanju, rječniku i vještinama komuniciranja samo za početak.
Što bi poručila onima koje muče razne životne nedaće?
– Bit će teško, plakat ćeš, vrištat ćeš, ali ćeš se i smijati. Zaista ljudi, nađite ono što vas smiruje i one koji vas smiruju i bit će sve dobro na kraju. I ne odustajte! Nikada! Ako imate svoj cilj ostvarite ga.
Vidjeli smo da si u dobrim odnosima s Djedom Mrazom. Prišapni nam što si poželjela u 2017.?
– Da, da, imala sam sreće ove godine upoznati Djeda Mraza, ali i njegovog sina što mi je svaki put kad bi ih vidjela izazvalo smijeh i povratak u djetinjstvo. Ovo je period kad se na poslu ne možeš osjećati baš ozbiljno kada ti Djed Mraz i njegov sin govore današnje poslovne obveze. A što sam poželjela? Zapravo ništa. Bitno mi je da sam sretna i zadovoljna. Ima puno stvari kojima su drugima potrebniji, a ja ću polako, ali sigurno uz dobre ljude i pozitivu ostvarivati što poželim. No dobro.. mooožda samo jedne štikle, priznajem!
