Nesreća u NE Fukushima

 

Ova nesreća, kao najgora nesreća u povijesti civilne primjene nuklearne energetike nakon Černobila odmah je zaokupila širu pažnju medija i dovela do katastrofičnih scenarija. Međunarodna nuklearna agencija (IAEA) prvih dana nije ni reagirala, da bi potom kako su dani prolazili davala vrlo štura izvješća o statusu reaktora. Zbog navale na njihovu stranicu ona često nije bila dostupna, no vrhunac je nastao kada je javljeno da je došlo do požara na bazenima za istrošeno nuklearno gorivo. IAEA je navela da je došlo do požara, i zatim da je između reaktora 3 i 4 zabilježena visoka razina radijacije. To je moglo značiti samo jedan scenarij: u bazenima je nestalo vode, došlo do zagrijavanja, požara i oštećenja gorivih elemenata te bijega radijacije iz visokoradioaktivnog nuklearnog goriva u okoliš. Ipak, iako je scenarij bio očit, takva se informacija pojavila tek nekoliko dana kasnije.

 

Ono što je krajnje nevjerojatno jest da je dvadeset i pet godina nakon Černobilu gdje su sovjetske vlasti prozvane zbog višednevnog zataškavanja nesreće, opet nailazimo na pokušaje spinova i zataškavanja. Jedan od takvih spinova bio je očito neuspješan pokušaj umirivanja javnosti izjavom glasnogovornika japanske vlade Yukia Edana kako se černobilska katastrofa neće dogoditi jer su današnje nuklearne elektrane građene prema puno strožim kriterijima.

Činjenica je da su reaktori u Fukushimi na kojima su se dogodile eksplozije građeni između 1971. i 1976. godine, a reaktori u Černobilu između 1977. i 1983. Sovjetska tehnologija RBMK reaktora (tzv. „černobilski tip“) tada je u svakom slučaju bila na daleko nižoj sigurnosnoj razini, no isto tako se prešućuje da su tri reaktora u Fukushimi dovršena prije donošenja novih japanskih sigurnosnih odrednica iz 1977. godine i samim time su već nakon godinu dana rada bili ispod potrebne razine sigurnosti. Istina jest da su u 40 godina rada tih reaktora možda poduzete neke mjere koje bi dovele do poboljšanja sigurnosne razine, no uzevši u obzir činjenicu da je 2007. godine interna kontrola u TEPCO-u otkrila sustavno zataškavanje nesreća na reaktorima u razdoblju od 1978. do 2002. godine, u tom pogledu možemo samo izraziti skepsu. 

 

I kad bismo pomislili da stvari ne mogu biti gore u medijima su se pojavile informacije koje su potvrdili i naši nuklearni stručnjaci, a radi kojih, ako se pokaže da su zaista uzrok nesreće, oni koji su projektirali nuklearnu elektranu i oni koji su potvrdili da je njihov rad siguran doveli su nuklearku do razine posljedica zbog kojih bi prema bushido tradiciji nekoć u Japanu bili prisiljeni počiniti seppuku.

 

Prva informacija odnosi se na položaj spremnika za gorivo koje je trebalo omogućiti rad rezervnog napajanja dizelskim agregatima za slučaj nestanka primarnog izvora napajanja u nuklearki. Naime, ti spremnici su navodno bili smješteni na samu obalu, na mjestu koje je označeno crvenim četverokutom i kao što prikazuje fotografija stavljena uz ovaj članak. Naime, na gornjoj polovici slike prikazana je situacija prije nailaska tsunamija, dok donja polovica slike prikazuje situaciju nakon nailaska, gdje je očito da su stradale samo zgrade u prvom redu. Naime, čak je i većini laika poznato da nakon ovakve vrste potresa čiji epicentar nije na kopnu može uslijediti tsunami.

 

Kompleks unutar kojeg se nalaze i spremnici za gorivo je niska zgrada bez dodatne zaštite. Postoje dvije mogućnosti kako se to moglo izbjeći: ili ovako nezaštićenu koja je kritična za sigurnost nuklearne elektrane moglo se ili smjestiti dublje u kopno gdje bi bila bolje zaštićena ili ju, ako je baš morala biti na obali, učiniti puno čvršćom i otpornijom na moguće posljedice tsunamija. Logični način razmišljanja po pitanju sigurnosti najvjerojatnije bi bila prva solucija. 

 

Otužno je da je Japan godinama smatran vrlo uređenom zemljom koja je i ove godine kotirala vrlo visoko po pitanju nekorumpiranosti, a istovremeno upravo u toj državi nije se poduzimao značajnije mjere oko kompanije TEPCO s kojom već desetak godina postoje problemi oko falsificiranja izvješća o sigurnosti nuklearnih elektrana, počevši od 2002. kada je svih 17 nuklearnih reaktora bilo zatvoreno zbog inspekcije kako bi se utvrdilo stvarno stanje nakon što su zviždači razotkrili da kompanije prikriva nesreće koje su se dogodile u nuklearkama. 

 

Slična je priča ponovljena i 2007. godine prilikom nesreće u nuklearnoj elektrani Kashiwazaki – Kariwa, kada je nakon potresa magnitude 6.8 po Richteru došlo do ispuštanja radijacije čiji su stvarni razmjeri prikrivani od strane TEPCO-a. Iako smo do sada bili uglavnom umjereni u procjenama i ocjenama, bilo bi zanimljivo vidjeti tko je i zašto kompaniji TEPCO dopustio da produži životni vijek reaktora br. 1 u Fukushimi za još deset godina, iako je isti nakon četrdeset godina rada trebao biti zatvoren u veljači ove godine.

 

Naši nuklearci su izrazili sumnju da japanske analize sigurnosti prolaze daleko niže razine revizije i kontrole, nego što je to običaj u SAD-u ili Europi, no realno gledano, uzme li se u obzir se ovakve stvari mogu događati u Japanu, uistinu me zabrinjava i sama pomisao što bismo mogli otkriti da se nađe volja da se zagrebe pod površinu sustava nadzora i reviziji izvješća o nuklearnoj sigurnosti u SAD-u i u Europi. 

 

Ono što je još tragičnije je činjenica da se nakon nesreće u Černobilu za koji nas uvjeravaju da je čitavo čovječanstvo, uključujući i nuklearne stručnjake izveli pouku, neki kompanije, agencije i političke strukture i dalje igraju nuklearne sigurnosti. A ako doista ne možemo vjerovati stručnim procjenama nuklearne sigurnosti, onda je prirodno da će razuman čovjek apriori zauzeti antinuklearan stav. 

 

 

Napisao: Ivan Szekeres, dipl.ing.el.