Kada sam početkom veljače otputovala u Namibiju, nisam znala da će taj put promijeniti sve! Moje predrasude o Africi (siromaštvo, glad, bolest, pljačke, etničko istrebljivanje na svakom koraku, glava u torbi) ili zamisli kako je put u Afriku iskustvo koje si samo jednom u životu mogu priuštiti isključivo okorjeli bogataši razbile su se na komadiće…
Dobro, možda ne kada sam prvi put zakoračila na aerodromsku pistu u Windhoeku, glavnom gradu Namibije, nego kad smo u maloj Cessni nadljetali nestvarno lijepe dine u Namib Naukluft Nacionalnom parku. Gotovo lebdeći iznad jedne od najstarijih pustinja na svijetu, veličinom veće od čitave Švicarske meni su potekle suze na oči. Bez ikakve patetike, u tom trenutku sam znala da će dio mog srca zauvijek ostati u Africi. Taj je osjećaj neobjašnjiv! I ja sam prije čula ljude da govore o tom feelingu no kao okorjeli cinik obično bih na to odmahnula rukom, sve dok me i samu nije pogodilo. Kao da me zatrpala tona pijeska!
Napokon sam se osjećala smireno i sretno, pod vrelim suncem Afrike, u Sossusveleiju, 80 milijuna starom srcu pustinje. Ili bilo gdje drugdje u Namibiji jer je to još uvijek u potpunosti neiskvarena i prilično nekomercijalna destinacija. A to su putovanja za dušu!
Iznajmili smo robusnu Toyotu s pogonom na sva četiri i krenuli obilaziti nacionalne parkove: Namib Naukluft, Damaraland i Etoshu. Na tom smo putu sveukupno sreli desetak automobila-kao da je sva prirodna ljepota Namibije bila nama na raspolaganju.
Svaki dan smo sretali razne životninje koje su se došle pozdraviti s nama: južnoafričke antilope, orikse (inače nacionalni simbol), kudue, zebre, žirafe, a kasnije i risa, geparda, lavove i slonove.
Putovali smo u vlastitom tempu, stajali usput kad god bismo ugledali prizor od kojeg bi nam zastao dah ili kada bismo poželjeli protegnuti noge ili pak obaviti nuždu – jer u Namibiji koja je četiri puta veća od Engleske, ali ima samo 2 milijuna stanovnika gotovo da uopće nema infrastrukture tipa naših kafića, pumpi i slično. Ako se prije puta niste dobro opskrbili vodom, jelom i papirom, svisnut ćete!
Najslikovitije ceste uglavnom su prašni putevi, makadami i kaldrma pa kad stignete. No zato ste potpuno sigurni, barem od ljudi, a da biste izbjegli mogućnost da vam kakva životinja ne izleti pred auto, zabranjeno je voziti prije nego svane ili kad padne mrak.
U Nacionalnom parku Etoshi, jednom od najvećih parkova u Africi i svakako najfotogeničnijem odredištu za fotografiranje životninja u Namibiji zabranjeno je izlaziti iz automobila. Na ulasku u park morate potpisati papir kojim se obvezujete da ćete se držati tog naputka. Ne bi oni uveli to pravilo da se nisu našli neki blesavi turisti koji bi se usuđivali izaći iz auta radi bolje fotografije pa bi ih pregazili slonovi. Ili pojeli lavovi.
Govoreći o danjoj svjetlosti, po danu je uglavnom jako vruće i afričko sunce uopće nije bezazleno – već za desetak minuta možete dobrano pocrvenjeti. Ali ono najčarobnije u Africi su zalasci sunca, iako ni svitanja nisu loša. No, zalasci sunca, barem oni koje smo mi doživjeli u Namibiji su neopisivo lijepi, a gotovo svi lodgeovi su imali terasu s pogledom na zalazak ili mogućnost sundownera – odlazak jeepom ili pješice do posebnog mjesta s kojeg se, uz kakvu grickalicu i hladni gin tonic pruža pogled na najljepši zalazak sunca kojeg ste ikada vidjeli.
I, za razliku od zalazaka sunca nad poznatim hramovima u Mijanmaru, na Tajlandu, u čarobnom kambodžanskom Angkor Watu ili Indiji, ovdje se nismo morali gurati sa stotinjak uzjapurenih turista za najbolju poziciju nego bismo dragi i ja sami ili evenutalno u društvu dva tri – druga para uživali u tom nezaboravnom prizoru. Osjećala sam se kao kraljevna na zrnu graška!
A tek buđenja! Obično smo bili u lodgeovima kojima su krov i pod bili solidni, kao što smo navikli kod kuće, no umjesto zidova, imali smo rupičasto šatorsko krilo kako bismo se osjećali integrirano s prirodom. Već u ranu zoru budio bi nas pjev ptica, ali troliko raznolik kakav još nikada nisam doživjela. Životinje u Africi su čarobne, fascinantne u svojoj slobodi i bezbrižnosti. Neke su možda plašljivije od drugih, no bilo je divno promatrati ih u njihovom izvornom staništu.
Iako sam se do sada klela u Aziju i smatrala da je Bangkok najuzbudljiviji grad na svijetu, od posjeta Namibiji vidim da za pravi odmor treba ići u Afriku. Tamo vrijeme kao da je stalo. U Namibiji nema gomile turista, nema jeftine kineske robe ni kineskih dućana nego raznolikih afričkih rukotvorina i-začudo-svaki dućan prodaje različitu robu. Cijene su doduše visoke, ali uvijek se da pronaći lokalna tržnica gdje se možete cjenkati.
Budući da obično u danu idete dvaput dnevno na safari, jednom rano ujutro oko čest, a drugi put popodne oko pet, navečer ste obično toliko umorni da spavate kao bebica već oko pola deset navečer. Pravi odmor!
Pročitala sam izreku da je Namibija zemlja koju je Bog stvorio dok je bio ljut. Možda donekle ima istine u tome kad se sjetim da se u toj zemlji nalaze čak tri različite pustinje, Namibijska, Kalahari i Damaraland, no čak i ti pustinjski pejsaži imaju nešto čarobno u sebi. Ne moram vam niti reći da se ponovno spremam u Afriku.
Što prije, to bolje!
Napisala: Aleksandra Žarak
