Ponekad razmišljam kako bi bilo kad bi se ljubav mogla oguliti kao naranča. Kad bi se skinula kora od želja, strasti i očekivanja, što bi ostalo?
Gledano izvana, ne može se znati je li srce ploda slatko, kiselo, ili možda gorko? Gledanjem i mirisanjem to se ne može utvrditi, može se samo očekivati. A očekivanja su uvijek opasna, u njima se zaluta lako kao u labirintu, često nisam u stanju ispuniti ni vlastita, pa kako da onda bilo što očekujem od drugog? Zna se dogoditi da upravo ono što nas je na početku veze privuklo drugoj osobi postane preteško, i vremenom više razdvaja nego što povezuje.
Teško je neprestano trčati za dugom, boriti se s vjetrenjačama, pokušavati se uklopiti u sliku onog što drugi želi, raditi besmislene kompromise, prilagođavati se dok ne izgubiš sebe, grčevito se držati nečeg što u stvarnosti ne postoji.
Srž ljubavi ne bi trebao biti napor, nadmudrivanje, igrice, neizvjesnost, samo fizička strast. Duša ljubavi je osjećaj da si stigao kući, da je sve u redu, da si na mjestu odmora i okrepe, gdje s radošću možeš dijeliti i ono što imaš i ono što nemaš.
Polako naslućujem odgovor na pitanje što se skriva u srcu naranče.Kad se s mekog ploda oguli kora sanjarenja, ludosti i želje, svega onog što privlači neodoljivo kao varka, ostaje sama esencija, srž. A to je nježnost i briga za ljubljeno.
Potreba da se drugo biće dodiruje meko, da ga se omota čistom blagošću i poštovanjem svega onog što on jest izvana i iznutra, ma kakav bio. Jer nježnost za sebe ne traži ništa, ona se daruje iz radosti zbog toga što onaj drugi postoji. I to je dovoljno da se nasluti anđeo.
Molim Ga za dar blagosti, molim Ga da me nauči kako ću najmekše što mogu izgovoriti riječi „Čuvaj mi se kad odlaziš na put“.Molim Ga da mi pokaže kako ću nježno poravnati šal oko ljubljenoga vrata. Kako ću reći „oprosti“. Kako ću raširiti ruke, i pustiti… pustiti…pustiti.
Jer jedino ono što je slobodno i svoje može mi se vratiti. Neka mu povratak bude odmor, nježnost i blagoslov.
I osjećaj da je stigao kući.
