U braku sam dvije godine, vjenčali smo se mladi, čekamo bebu. Moj suprug i ja smo dosta slični. Tolerantni,po prirodi nekonfliktne osobe, volimo se družiti i izlaziti.
Prije mi to nije predstavljalo nikakav problem, čitave dvije godine veze smo proveli u društvu, izlazeći i zabavljajući se. Na vjenčanju je bilo mnogo naših "prijatelja". U našem braku se nije mnogo promijenilo od tada, što po meni prerasta u problem. Društvo se rasulo, pravih prijatelja je jako malo. Skoro da ih i nemamo. Često nađemo neki par za druženje, ali to ne potraje dugo, ljudi često u nama gledaju izvor financiranja provoda i druženja. Tu dolazimo do problema. Mom suprugu to ne predstavlja nikakav problem. U stanju me vući od jednog do drugog para samo da bi se s nekim družili, i plaćali zajedničke izlaske. Kada mu predložim da radimo nešto sami, odemo na izlet ili bar negdje u prirodu, pravda se manjkom novca, a kada ustrajem u toj namjeri da imamo vrijeme za sebe kaže: "Ne možemo živjeti samo ja i ti, treba nam ljudi oko nas, nismo više zanimljivi jedno drugom!"
Prvu godišnjicu braka nismo proslavili jer "su svi prijatelji bili zauzeti", a njemu se nije dalo ići samo sa mnom na večeru! Nisam dosadna osoba, udala sam se veoma mlada, lijepa i puna želje za zajedničkim životom. Financije nam nisu problem, ali izgleda da ja postajem njemu problem. Ne vara me, ne izlazi bez mene, ali u zadnje vrijeme me strasno pogađa njegovo zijevanje dok mu pokušavam prepričati bilo što iz svoje svakodnevice.
Pitam se zašto nam se sve ovo dešava, kad je on insistirao na vjenčanju?!? Boli me dok gledam parove koji imaju puno manje od nas financijski, dok mi živimo uglavnom neopterećeno bilo kakvim brigama tog tipa, koji s puno vise bračnog staza i ljubavi brinu jedni o drugima. Stalno spominjem financije jer ne mogu da se ne zapitam, što bi bilo da se svaki dan moramo boriti kao i ostali da bi imali nešto materijalno u životu?!? Svađe? Razmirice?
Ne znam kako doživljavate moje pismo, ne želim dramatizirati, ali imam osjećaj da je na pomolu veliki problem koji će prerasti u razdvajanje kad dođe beba i kad ja više ne budem imala ni snage ni volje da trčim za drugim ljudima koji bi nam "uljepšali" svakodnevicu. Volim svog supruga kao i on mene, ali zar nije malo rano za tako iskrene riječi s njegove strane?
Nismo više dovoljni jedno drugom, pritom ne misleći na naše dijete kao trećeg člana jer rijetko kada i pita kako sam i kako se osjećam u trudnoći! Još jednom da kažem, nije grubijan i bezosjećajan, jako je dobra i plemenita osoba. Tim više me boli njegovo razmišljanje pa se svakodnevno pitam: Gdje je nestao onaj pobjednički osmijeh njegov dok me vodi za ruku kroz grad i dok uživa u zavidnim pogledima, i kada je prestalo bilo kakvo njegovo zanimanje za naše zajedničke trenutke?
Maločas me njegova reakcija na nejavljanje naših novopečenih "prijatelja" natjerala da napišem ovo pismo kad me suznih očiju pitao "A ZAŠTO VIŠE NITKO NE ŽELI DA SE DRUŽI S NAMA?" Kao da slušam dijete koje su svi prijatelji napustili…. Ni riječi o nama, ni jednog pitanja kako sam ja, kako je naše dijete u meni! Da li ja jedina vidim problem ili ga sama stvaram?
Vrtlog
Hvala za vaše iskreno pismo i hrabrost da stvarima pogledate u oči i zatražite savjet.
Strah, koji vas hvata, kad razmišljate o dolasku bebe i o tome da vaš suprug više brine o društvu i dosađuje se u braku je utemeljen, ali mislim, da nije samo vaš, nego i suprugov.
I njega je strah otvorenog razgovora i intime. Ne mislim tjelesne, nego intime, koju daje emotivna toplina i osjećaj, da si u redu i da si voljen i kad se ne prilagođavaš mužu. I kad si ljut ili nesiguran u sebe. Upravo zato što se boji osjećaja praznine, straha i dosade u sebi – vaš muž traži razonodu i društvo.
Sumnjam da se vama boji reći, kako ne zna što bi sa sobom i s vama, kad ste sami. Ili da ne zna kako biti dobar slušatelj, jer usred vaše rečenice postane nervozan, pa vas prekine ili sluša samo ušima, a ne srcem. Dobro je, kako kažete, da financije nisu problem pa se može sad, dok je još vrijeme, otvoriti neke teške teme koje bi inače čekale, dok vi ne izađete iz materijalnih poteškoća.
Kako nema materijalnog straha, pojavio se emocionalni, ali sam siguran da ćete ga riješiti. Kao prvo, pošto dobro definirate svoje osjećaje, predlažem direktni i iskreni razgovor o tome kako se vas dvoje osjećate u braku.
Tu bi suprug vama trebao izaći u susret tako da se malo otvori i objasni vam svoje strahove oko toga, da ne zna što bi sa sobom, da ima osjećaje praznine i nemira. Možda će vam reći nešto o tome što mu znači imati samo jednog iskrenog prijatelja, i to – vas. Možda će vam reći nešto o tome da li je zadovoljan svojim poslom, karijerom ili stupnjem obrazovanja. Na to biste vi mogli odgovoriti tako da mu kažete nešto o sebi, o tome možda, kako se bojite da ste dosadni (ispričavam se za ovu direktnost, radi se samo o osjećaju, što nikako ne znači da ste uistinu dosadni kao sugovornik), da vaše mišljenje nije zanimljivo ili je nerazumljivo ili da druge više zanima vaše tijelo, nego vaše ideje ili riječi. Bitno je da barem malo pokrenete ovakav razgovor i presudite njegov rezultat. Ako ide u pravom smjeru, sve je u redu. Ako ne ide, trebat će vam pomoć jer s dolaskom djeteta sigurno će biti još manje vremena i prilika za takve razgovore.
Još nešto – ti neugodni osjećaji o kojima sada govorimo najčešće nisu posljedica vašeg odnosa nego izlaze iz iskustva s članovima obitelji. Navikli smo te osjećaje izbjegavati i ne obraćati pažnju na njih. U braku pak oni se probude – zato trebamo o njima razgovarati kako bi se uvjerili da možemo imati više kontrole nad njima i da smo se našli u paru s osobom koja ima slične strahove, ali drugačiju strategiju rješavanja tog straha i drugih osjećaja.
Sve dobro vama i vašem mužu želim, dr. Tomaž Erzar.
