Čini se da postoje tri „faze“ osobnog razvoja kada gledamo iz aspekta koliko i kako se želimo družiti s drugim ljudima. Ove faze ili stanja nisu nešto čvrsto definirano, već samo koncept kroz koji nam je lakše nešto objasniti i razumjeti.
Iako se naše stanje može mijenjati kroz kraća vremenska razdoblja, a može ovisiti i s kim se družimo, ovdje govorimo najviše o promjeni stanja u dugoročnom smislu, stoga sam ih i nazvala „faze“. Neki od nas cijeli život ostaju manje-više u istoj fazi, uglavnom u prvoj ili drugoj. Ostali, pogotovo oni koji se svjesno razvijaju s vremenom, idu od prve ili druge prema trećoj.
Prva faza – potreba za drugima
U prvoj fazi imamo potrebu za drugima jer još u sebi nismo pronašli ono što osjećamo da nam treba, odnosno ljubav, mir, sigurnost i sreću. Stoga to tražimo izvana, u drugim osobama ili nekim vanjskim stvarima.
Kažemo da volimo biti s drugima, a nismo svjesni da je to, u stvari, potreba. Ne znamo ili ne možemo biti sami sa sobom. Osjećamo se usamljeno ili nam je dosadno. Možda smo nemirni, moramo stalno nešto raditi, treba nam biti upaljen televizor ili radio, možda smo često na internetu ili zadubljeni u knjige. Nemogućnost da budemo u miru sami sa sobom je glavna karakteristika ovog stanja, i kod svakoga se ispoljava drugačije.
U odnosima s drugima smo sebični i imamo mnoga očekivanja, jer se odnosi baziraju na našim osobnim potrebama. To se može očitovati kroz očekivanja da drugi rade određene stvari za nas i ponašaju se na određen način, odnosno da nam na taj način daju ljubav i podršku. To će uvijek morati biti na točno određen način, onaj koji smo zamislili da predstavlja dokaz ljubavi. Npr. žena će imati očekivanja kako bi se „normalan“ suprug trebao ponašati, i u emocionalnom i u praktičnom smislu.
Ako on to ne radi, dolazi do problema. Njegovo ponašanje će s vremenom pokazivati sve više odstupanja od njenih očekivanja, jer kako su njena očekivanja točno određena, nemoguće je bilo komu nastaviti ispunjavati ih do u nedogled.
Neki od nas će imati obrazac ponašanja gdje puno radimo za druge, stalno dajemo od sebe i ne znamo reći „ne“. Ovaj naizgled nesebičan obrazac je u stvari vođen „sebičnim“ porivima zbog potrebe za ljubavlju, pažnjom i sigurnošću za koje nesvjesno vjerujemo da ćemo ih dobiti ako drugima budemo nešto davali. Davat ćemo „ljubav“ također na točno određen način i nećemo vidjeti ništa drugo. Npr. žena majčinskog tipa koja druge hrani i poji, ali ne zna pokazati ljubav i prihvaćanje kada druga osoba živi životom koji se ne slaže s njenim osobnim uvjerenjima.
Druga faza – sami sebi dovoljni
Druga faza je kada smo do određene mjere pronašli u sebi dovoljno sigurnosti i mira. Sada nam drugi više nisu toliko potrebni kako bi nam to dali, te počnemo puno više voljeti biti sami. Imamo dovoljno za sebe, međutim, nemamo dovoljno i za druge. Možda nam je čak i opterećenje provoditi puno vremena s drugim ljudima, pogotovo ako su to ljudi s velikim emotivnim potrebama. Drugim riječima, u fazi smo gdje druge ništa ne tražimo, ali ne želimo niti da oni nas nešto traže.
Ovdje su izuzetak osobe koje ne žele biti s drugim ljudima jer su depresivne ili na drugi način psihički bolesne. Tim osobama bolest uzima toliko energije da je nemaju za druge, a nemaju ni za sebe. To je karakteristika prve faze, isto kao i kod depresivnih osoba koje imaju potrebu za drugima.
Treća faza – potpuno iskustvo
Treća faza je kada pronađemo u sebi toliko puno ljubavi, radosti življenja i sigurnosti da je imamo želju podijeliti s drugima. Sada smo sretni i kada smo sami i kada smo s drugima. Volimo se družiti, ali to više nije iz potrebe nego iz ljubavi. Sada se ne družimo kako bismo uzimali, nego kako bismo stvarno davali, i ne očekujemo ništa za uzvrat. Kada se tako družimo, kada dijelimo svoje osjećaje ljubavi, ispunjenosti i radosti, tada se oni višestruko umnožavaju.
Takvo druženje i bivanje s drugima se događa kada nam je svijest na visokoj razini, kada smo povezani sa sobom i svojim unutarnjim resursima. Tako se nešto događa, na primjer, i kada smo s malom djecom, jer nemamo nikakva očekivanja da će nam ona nešto dati. Kad otpustimo očekivanja, na neki način se vraćamo sebi, u svoju bit, koja već sada sadrži sve što nam treba. Tada se osjećamo dobro i ispunjeno te možemo u potpunosti uživati u nesebičnom odnosu i jednostavnom bivanju s drugima.
