Kada je prilikom sjednice Gradskog vijeća Kaštela, sredinom veljače, prof. dr. sc. Mihovil Biočić iznio zabrinjavajuće podatke o odnosu broja djece oboljele od karcinoma u Kaštelanskom bazenu i broja djece oboljele od karcinoma u ostatku Hrvatske, naši su građani, pogotovo žitelji Splitsko-dalmatinske županije, dobili golemi razlog za zabrinutost za zdravlje svoje djece.
Naime, tom je prilikom prof.dr.sc. Biočić istaknuo da je: “Prema podacima iz Registra onkoloških bolesnika na području Splita, Solina, Kaštela i Trogira, od 1999. do 2010. godine, 123 djece oboljelo od sistemskih zloćudnih tumora i solidnih zloćudnih tumora, što je definitivno alarmantan podatak. Od toga je 90 oboljele djece, između nula i 18 godina iz Splita, a preostalih 33 iz Solina, Kaštela i Trogira. Najviše oboljelih registrirano je 2002. godine, njih 25, što su svakako uznemirujući podaci. Naime, u ostatku Hrvatske u istom razdoblju oboljelo je 260 djece, a ovim podacima tek treba dodati koliko je odraslih oboljelo.”
Vijećnik HDZ-a, dječji kirurg i bivši ravnatelj splitske bolnice na toj je sjednici izjavio kako zbog onečišćivača iz okoliša (misleći prvenstveno na Cemex) hitno treba zaustaviti daljnju industrijalizaciju Kaštela jer ona kobno djeluje na zdravlje djece i odraslih.
Temeljem ove izjave, Hrvatsku su preplavili bombastični novinarski natpisi o velikom broju djece oboljele od zloćudnih tumora, međutim, ubrzo su svoje izjave o neslaganju s navodima dr. Biočića dali i vrhunski hrvatski stručnjaci prof.dr. Franjo Plavšić, ravnatelj Hrvatskoga zavoda za toksikologiju, ali i prim. doc. dr. sc. Mladen Smoljanović i prim. mr. sc. Ankica Smoljanović koji su objavili zajedničko istraživanje “Ima li razlike u smrtnosti po pojedinim područjima Splitsko-dalmatinske županije?” vezano uz ovaj slučaj.
Toksikolog prof. dr. Franjo Plavšić, vezano uz optužbe dr. Biočića, novinarima je izjavio: “Što se cementare tiče, kancerogeni su dioksini, kromali i kadimij, ostali spojevi nemaju veze s karcinomima. Što se dioksina tiče, mjerenja su pokazala kako je daleko ispod granice koja bi bila opasna za zdravlje. I mjerenja kromalida su pokazala da nema bojazni” te je dodao kako je zbog Jugovinila (bivše tvornice plastičnih masa) posljednji tumor zabilježen 1979. godine.
Istraživanje pak koje su objavili doc.dr. Mladen Smoljanović i njegova supruga mr.sc. Ankica Smoljanović potvrdilo je riječi dr. Plavšića kako se ekološki čimbenici prisutni u Kaštelanskom bazenu ne mogu smatrati uzrokom obolijevanja od karcinoma osoba mlađih od 19 godina jer nema statistički značajnih razlika u broju novooboljelih od karcinoma kod mladih u dobi do 19 godina između Kaštelanskog bazena i područja izvan Kaštelanskog bazena u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
U istraživanju, u kojemu su doc.dr. Mladen Smoljanović i mr.sc Ankica Smoljanović u potpunosti otklonili istinitost navoda dr. Biočića kao i potrebu za stvaranjem panike naglašeno je kako: “Prosječna godišnja stopa prvih bolničkih liječenja, odnosno incidencije zloćudnih novotvorina osoba mlađih od 19 godina na području grada Kaštela u desetogodišnjem razdoblju iznosi 16,63 na 100.000 stanovnika, dok je prosječna stopa u Županiji 20,08. Veću stopu od Kaštela imaju i Vrlika, Solin, Omiš, Supetar, Split, Komiža, Makarska, Sinj, Stari Grad, Trogir i brojne općine koje nemaju ekoloških opterećenja kao što je to u industrijskom kaštelanskom bazenu. Najnižu stopu u županiji ima grad Vrgorac (4,52), a najveću Pučišća na Braču (90,42).”
Istraživanje u cjelosti možete pronaći ovdje.
Zanimljiva je činjenica kako grad Kaštela ima veoma nisku stopu smrtnosti od karcinoma u odnosu na ostala područja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, no prednjači većom stopom smrtnosti uslijed vanjskih uzroka smrti (posebice smrti zbog ozljeda u prometu te smrtnosti zbog padova kod stanovništva starije životne dobi).
Epilog ova priča dobiva prije nekoliko dana kada se, reagirajući na podatke iznesene u istraživanju supružnika Smoljanović, dr. Biočić ispričao izjavivši kako je došlo do pogreške u iznošenju podataka i to isključivo zbog – “šuma” u komunikacijskom kanalu između njega i kolege zaposlenog u jednoj bolnici.
– Iznio sam podatak kako je na području Splita, Solina, Kaštela i Trogira u posljednjih jedanaest godina 123 djece oboljelo od zloćudnih tumora, dok je u cijeloj Hrvatskoj istodobno bilo oboljelo njih 260, što je bila alarmantna usporedba. Međutim, ta brojka, 260, nije točna. Radi se, naime, samo o broju liječene djece u jednoj bolnici, a do pogreške je došlo zbog nesporazuma između mene i kolege. – poručio je tada novinarima dr. Biočić.
I tako su se zatresla “brda”, iznešene su optužbe zbog kojih se Hrvatska podigla na noge, roditelji su u Kaštelima proveli nekoliko neprospavanih noći, jedna je osoba izgubila svoj profesionalni kredibilitet, a sve zbog “šuma” u komunikacijskom kanalu zbog kojega vjerojatno nitko neće nikada odgovarati…
Ali, to je, nažalost, naša hrvatska stvarnost. Ostaje, međutim, pitanje mora li biti baš takva i možemo li si svi mi na svojim radnim mjestima, što god da radili – sadili jagode, pisali tekstove u medijima, radili u računovodstvu neke tvrtke ili liječili ljude, dopustiti svoje “šumove” u komunikacijskom kanalu.
Za kraj, ostavit ćemo čitateljima da sami procijene smije li uopće jedan ovako ozbiljan slučaj završiti samo – isprikom, bez pozivanja na profesionalnu odgovornost, ili bi epilog ovoga slučaja trebao ipak malo drugačije izgledati.
