Ljubav volimo slatku a često konzumiramo gorku. Kod ljubavi mi je najgori kraj. Ne volim krajeve. Kraj mi je kao šamar koji osjećam dugo, dugo u srcu, duši, tijelu. Ne volim kraj ni filmova, ni ljubavi a ni kad mi ponestane omiljene čokolade. Ja bih najradije da je ljubav jedna, prva i zadnja, traje zauvijek.
Ne volim prijelaze. Ne volim odvikavanje od nečije topline kad zavolim tu toplinu. Ne volim rezove, kraj nekoga, nečega što volim. Ne volim spremanje ljudi u ladice prošlog svršenog vremena. Ne volim to ali kao i svi nađem se u tome, okružena svime što ne volim.
Ne volim kad te taman kad dođeš k sebi nakon nekog ljubavnog brodoloma, nešto vrati unatrag pa si opet na početku kada potiskuješ misli i pitanja kako i zašto se zaljubljujemo u nekoga. I onda te misli muče a nemaš odgovara a ta pitanja su smišljena da te muče i da budu gorki dio priče ljubavi. A postoji li slatko bez gorkog? Da nema jednog, ne bi bilo drugog, samo što smo uvijek željni slatkog, nespremni na gorko.
Rok trajanja jedne ljubavi
Nedavno mi pala na pamet ideja da bi bilo dobro znati rok trajanja jedne ljubavi jer bi na taj način preduhitrili taj kraj jer bi znali kad će doći, ovako nas nekako uvijek više/manje iznenadi. Kada bi znali da to nešto ljubavno u čemu smo traje 7 dana, 7 mjeseca, 7 godina, 70 godina ili vječnost nekako bi (meni barem – ali ja nisam dobar referentni okvir) bilo lakše da znamo da će trajati kratko ili dugo pa da se barem opustimo ne razmišljajući što će biti sutra jer znamo da ćemo trajati XY vremena. Možda bih ja npr. kočila prije a možda bih se kao po običaju punom brzinom zabila u taj veliki The End. Mislim da je ipak čar upravo u tome što nikad ne znamo koliko će trajati. A je li bitno uopće? Bitno je da uživamo dok traje. Kočili ili ne kočili već smo se usosili kad se zaljubimo. A ljubav je sos kojem nitko ne može odoljeti. I uvijek tražimo repete.
Ma koliko mi bilo zreli i odrasli s godinama u pogledu ljubavi ne postajemo pametniji nego gluplji. Počnemo kalkulirati i samim time lišavamo se prilike da se riskirajući dogodi nešto lijepo bez razmišljanja i planiranja, spontano – kako je najljepše. Ili se zabijete u kuću nadajući se da neće nikakvo muško proći vašim putem i da poštar koji zvoni nije slika i prilika Javier Bardema.
A kad si mlađi, samo skočiš i gdje doskočiš. I nešto lijepo ti se dogodi jer ne kalkuliraš, jer si iskren, neiskvaren životom, situacijama, prilikama i ljudima. Godine donose sigurnost koja je odlična ali te nekada koči pa želiš sve odmah znati, ne daš se zajebavati, želiš znati kada, koliko, kako i zašto. Ali ljubav nije matematika niti jednostavna kalkulacija jer da je tako, bilo bi lako.
Naravno, treba uzeti u obzir činjenicu da se mi žene (pogotovo ovakve kao ja) apriori želimo odmah nakon prve rečenice već sutra udati, skrasiti, rađati djecu i riješiti svih susjeda koji se već pitaju što s nama nije u redu. Ne dao Bog da želite nekoga samo upoznati i družiti se pa vidjeti ima li temelja za nešto više, manje jer ako se ne želite odmah udati onda ste flundra, profuknjača ili što već – a to ne želimo biti.
Pusti nek traje, sve dok traje dobro je…
Gledajući oko sebe sve te ljubavi, želeći jednu svoju posebnu, čarobnu, ponekad čeznem da imam ono što imaju drugi ali pitanje je bi li nas tuđa sreća usrećila jer nas negdje čeka naša makar daleka, nesigurna i upitna.
Pitanje je čekati svoju ili se zadovoljiti s kopiranjem tuđih ljubavi?
Napisala: Dijana Karabašić
