Tamo gdje prestaju riječi, tamo počinje glazba, rekao je najveći liričar njemačkog romantizma, Heinrich Heine. U želji da napišem smisleni tekst, no koji će u sebi sadržavati barem djelić nježnih vibracija i tonova koji su me odnedavna počeli voditi korak po korak u dubinu jastva, našla sam se na tom tajnovitom razmeđu gdje se rečenice pretapaju u partituru. Otpjevati tekst ne mogu, a svaka objektivnost gubi se u emocijama. Dozvala me pjesma Orfejeve lire za kojom sam krenula spontano, punim srcem, ni ne sluteći snagu koja se krije u nenametljivom tonu malenog glazbala.
Iako u svom životu ima samo jednu Euridiku, voljenu suprugu Mare, profesor psihologije, učitelj pjevanja i glazbeni terapeut Baldo Mikulić pomogao je mnogima da ponovno otkriju sebe upuštajući se u potragu za svojim, navodno izgubljenim, ili pak potisnutim i nikad otkrivenim glasom. Imala sam tu sreću da se među našim sinovima u vrtiću razvilo veliko prijateljstvo te sam tako posve slučajno, na rođendanu njegova Frana, doznala čime se zapravo bavi – i oduševila se, ne samo novinarski, već prije svega osobno.
Godinama pišem o temama vezanim uz zdravlje, a s obzirom na to da u svakodnevnom životu crpim snagu iz „pjesama za svoju dušu“, terapeutski učinci glazbe već su dugo predmet mog zanimanja i znatiželje. Uobičajeno pisanje članka ili razgovor s Baldom, a bez osobnog iskustva, naprosto mi se učinilo besmislenim i suhoparnim, iako bih tako brže i lakše zaradila honorar ne lomeći se iznad svake riječi zbog želje da opišem nešto tako prekrasno i riječima nedodirljivo.
Glas se može osloboditi
Već desetljećima je glazbena terapija predmetom mnogobrojnih znanstvenih istraživanja koja su dokazala njezine blagotvorne učinke na zdravlje, pa bih s lakoćom mogla ponoviti priču o tome kako ublažava bol, umanjuje stres, snižava krvni tlak, štiti od bolesti srca i krvnih žila, stimulira rad moždanih stanica, popravlja raspoloženje, pomaže u liječenju depresije i anksioznih poremećaja… Omiljena novinarska tema je i klasična glazba koja je na samom vrhu ljekovitih zvukova zbog posebne djelotvornosti u razvoju mentalnih sposobnosti djece. Zahvaljujući tim otkrićima mnoge trudnice, pa čak i one koje nikada nisu voljele klasiku, izlažu trbuh (a kasnije i bebe) remek-djelima Mozarta i Vivaldija.
Volite li i sami zapjevati, zapravo vam i nije potrebno znanstveno istraživanje koje će vam otkriti kakav je učinak pjesme na vas same. Ipak, mnogi će u ovom trenu pomisliti da je slušanje glazbe sasvim u redu, ali da od pjevanja nemaju baš ničeg dobrog jer „revu kao magarci“, „nemaju sluha“, „pište poput ekspres-lonca“ i slično. Na svaku takvu primjedbu Baldo bi se samo osmjehnuo, odmahnuo rukom i rekao „svatko ima glas i može pjevati, treba ga samo osloboditi“.
Tu počinje priča o Šveđanki Valborg Werbeck-Svärdström s kraja 19. i početka 20. stoljeća, polaznici Kraljevske glazbene akademije, a kasnije i članici Kraljevske opere te vlasnici prekrasnog glasa kojeg je u djevojačkoj dobi izgubila zbog paralize glasnica. Iako liječnici za njezino stanje nisu pronalazili pravo objašnjenje, slutila je da je izvor tih problema na neki način povezan s tadašnjim uobičajenim vježbama glasa – prije školovanja pjevala je bez imalo napora, no vježbe su joj redovito stvarale nelagodu.
S obzirom na to da nije uspjela pronaći novi i zdraviji način pjevanja, krenula je sama u potragu za izgubljenim glasom, postepeno razrađujući posve nove vježbe. Iz njih se rodila i nova metoda pjevanja, a Valborg se uspješno vratila karijeri operne pjevačice. Njezin je rad zaokružen osnivanjem „Škole za otkrivanje glasa“ kojoj se posvetila do kraja života, a u radu joj je pomogao i dr. Rudolf Steiner. Osim što je njezina metoda priznata kao ispravan put u školovanju glasa, tijekom rada u centrima za osobe s poteškoćama u razvoju postavljeni su i temelji za njezinu terapijsku primjenu. Ukratko, pjevanje po Webeck metodi neće samo razviti vaš glas, već ćete iskusiti i njegovu ljekovitost.
Tko je Baldo
Napokon je došlo i mojih pet minuta te sam gotovo uletila bez kucanja u malu dvoranu u potkrovlju privatne kuće u Zagrebu. Što zbog prirođene znatiželje, a što zbog profesionalne deformacije, bila sam i više nego dobro potkovana informacijama. Predamnom više nije bio Franov tata, već vodeći stručnjak Werbeck metode pjevanja u ovom dijelu Europe. Po nekoliko puta godišnje održava seminare u Hrvatskoj, ali i Sloveniji, Češkoj i Slovačkoj gdje je poznatiji po svom radu nego u Lijepoj našoj. Samozatajni Baldo Mikulić napustio je Hrvatsku po završetku studija psihologije u Zadru, a potom je u Finskoj gotovo pet i pol godina studirao u „Školi za otkrivanje glasa“ u Lahtiju. Nakon toga još je tri godine polazio Seminar iz terapije pjevanjem Werbeck u Njemačkoj, da bi na kraju, 2004. godine, i sam počeo poučavati pjevanje. Njegova biografija na ovom mjestu ne staje, a u njoj se ističe rad sa osobama sa posebnim potrebama o čemu će vam rado pričati ako se dotaknete te teme.
Pa ipak, osobno nikako nisam mogla izdržati, a da ne zakopam još dublje, ispod profesionalnog životopisa kojeg se lako može pronaći na internetu. Htjela sam doznati tko je doista Baldo, a ne profesor Mikulić, čuti njegovu osobnu priču o glasu. Morala sam pogledati u oči čovjeku pred kojim će možda isplivati moji najdublje potisnuti strahovi i tjeskobe, nadanja i neispunjeni snovi, pred kojim će moja maska pasti. Otkrijem li makar i dio sebe, moram vidjeti tko je stvarno on.
Čudesni crni pjati
I nisam se razočarala, dobila sam i više od očekivanog, za početak prekrasnu pjesmu u koju je pretočio sebe davnih dana krajem osamdesetih. Nadam se da mi neće zamjeriti ako ovom prigodom iskoristim stih u kojem ga i danas mogu vidjeti:
Krenuh u život, plah i loman.
Strahovanja ćutio mnoga,
zbog srca…..
…koje ne lupa za priznanjem, počasnim mjestima…
…kakvo nema Crveni Vitez.
Zbog srca koje traži skrivenu kolibu,
da se tu u tišini šume
porodi.
Prvih osam godina svog života proveo je u rodnom selu Košarnjem Dolu na poluotoku Pelješcu i za sebe kaže da je bio vrlo vrlo sramežljiv. Tako se ni ne sjeća da je ikada tijekom djetinjstva pjevao. Svoj prvi susret s glazbom doživio je snažno, u predškolskoj dobi, iako zapravo nije ni znao što se to događa:
– Jedne večeri otac i mati su bili u drugom selu, a ja sam ostao doma sa bakom. Kako u to vrijeme nije bilo televizije, kafića, ni interneta, chat-room je bio pored špahera. Tako me je baba odvela kod susjeda, također dvoje staraca. I dok su dvije bake klafrale, stari susjed me je posjeo na koljena i pokazao čitav štos nekakvih crnih, tankih „pjata“. Uzeo bi jedan takav „pjat“, stavio na nešto i onda bi se pjat okretao, a ja sam doživio nešto što nikad prije nisam… Sjećam se da sam stalno tražio da ponovno stavlja pjate da se vrte. Tada za singlice i gramofon nisam znao, niti da će mi taj doživljaj odrediti životni put. Samo sam znao da sam te večeri bio na sedmom nebu – opisao mi je Baldo početak dugog, a, kaže i trnovitog glazbenog puta.
U okrilju lire
Na pitanje zašto nije ostao u Finskoj gdje se zapravo ostvario njegov san, odgovor je bio kratak i jasan:
– Ma tko bi živio bez sunca na -25 °C?! Ipak sam ja čeljade s mora!
Obiteljske obaveze dugo nisu bile predmetom njegovog zanimanja, dok jednog prekrasnog, sunčanog, proljetnog dana nije sreo svoju ljubav Mare i od tada njegovo srce pjeva "lipo mi je, lipo mi je…". Pjesma njihove ljubavi ubrzo je dobila i dva nova refrena, sinove Frana i Marina, pa je tako Baldov obiteljski život, istaknuo je sa nježnošću, ispunjen i više od 100%. Nažalost, nemaju puno prilike za zajedničke pjesme jer profesor često putuje, pa zajedno provode daleko manje vremena nego što bi htjeli. Ipak, Baldo je uočio da njegov stariji sin Fran počinje pokazivati interes za glazbu. Često je prisutan na njegovim seminarima, pa je čak počeo ponavljati neke vježbe na sebi svojstven način. Tko zna, možda krene očevim stopama, a moj sin za njime – ne bih se začudila jer je život poznat kao najbolji romanopisac.
Iz razmišljanja me prenuo nježni zvuk lire koja je prela na koljenima mog novog učitelja. Ona je obavezni instrument Baldovih privatnih satova, seminara i predavanja:
– U današnjem obliku lira se pojavljuje stotinjak godina, a po zvuku nudi ono što, primjerice, klavir ne može. Lira ima nježan, blag, prozračan zvuk koji se ne nameće, već dopušta da ljudski glas, ma koliko god bio još mali, nerazvijen, bude ravnopravan s instrumentom. Ukratko, lira se ne gura, ona pruža šansu drugome da se istakne… – objašnjavao je, pružajući mi glazbalo da ga i sama isprobam.
Moj nemir je, priznajem, rastao, svaka doza samouvjerenosti u trenu je počela nestajati. Ponovno sam postala ona ista nesigurna djevojčica koja je na improviziranoj audiciji za dječji zbor u mračnom hodniku osnovne škole pjevala pred, tada gotovo posve nepoznatim, ali ambicioznim Zdravkom Šljivcem. Bila sam u prvoj generaciji djevojačkog zbora Zvjezdice i to u vremenu dok još nismo izabrali ime… No, to je neka druga priča, a kojoj su dodirne točke sa ovim tekstom tek moja trema, nesigurnost, strah od „falšanja“ i osjećaji za koje sam mislila da su davno, davno zaboravljeni. Baldo je nizao vježbe glasa i tijela jednu za drugom, a ja sam se čudila neočekivanoj provali emocija i najrazličitijih sjećanja, ne govoreći mu o tome baš ništa – ipak, sigurna sam da je znao. Tek kad smo se popodne ponovno sreli u vrtiću rekla sam mu da se čitav dan osjećam „nafiksano“.
Ljekoviti glasovi
Smisao terapije glazbom Baldo je najbolje sažeo u nekoliko kratkih rečenica:
– Pomoći nekome da propjeva gotovo nikada nije samo pomoć pri učenju jedne vještine. To je intiman proces gdje čovjek mora odbaciti svoje oklope da bi napredovao. Kroz pjevanje se osoba može više približiti samom sebi. Otkrivanje glasa samo je drugo ime za otkrivanje samog sebe. A često se nađe više nego se očekuje.
U “Školi za otkrivanje glasa” pjevanje se ne promatra kao rezultat djelovanja pojedinih organa ili dijelova tijela, već kao izraz cjelokupna čovjekova bića koje postaje instrument. Glas je nešto što živi i prožima svakoga od nas, objasnio je. Glas, međutim, može biti “zatočen” zbog fizioloških i drugih prepreka koje se kod Werbeck metode pjevanja nastoje otkloniti kako bi se razvilo ono skriveno u glasu. Zbog toga ova metoda pjevanja nema samo pozitivan umjetnički već i ozdravljujući, terapijski utjecaj. Osobno u to ni ne sumnjam jer sam ovoga puta ja, poput mog učitelja nekad davno, na sedmom nebu kojeg ću i dalje nastaviti istraživati.
I za kraj, osim neosporne psihološke pomoći, treba spomenuti da tajna učinkovitosti vježbi po naše fizičko zdravlje leži u suglasnicima i samoglasnicima. Naime, vježbe su sastavljene od suglasnika (koji su povezani s različitim dijelovima tijela) i samoglasnika (koji utječu na organe) pridodanih glazbenim elementima (ton, ritam, melodija, ljestvice, intervali) da bi se poboljšali ili čak riješili neki fiziološki problemi. Takav glazbeni trening učinkovito djeluje kod određenih dišnih poremećaja, astme, mucanja i tepanja, lošeg sluha, plitkog disanja, slabe cirkulacije, probavnih problema, nervoze, migrene, poremećaja spavanja, anksioznosti.
Odlučite li se i sami krenuti u potragu za svojim glasom, ipak ne očekujte rezultate koji će se pojaviti preko noći. I ne gubite strpljenje jer će se vaš trud posve sigurno isplatiti, a vi ćete uživati u možda najljepšoj pustolovini života.
„Life’s a journey, not a destination…“
Tečaj Werbeck pjevanja održat će se već u listopadu u Zagrebu (21.-23.10.), Horvatovac 92. Sve detalje možete doznati osobno od prof. Balda Mikulića na mob. 091 1714-322 ili na email info@orpheus.hr
