Hepatitis je latinski izraz za upalnu bolest jetre. Osim virusa iz 5 virusnih familija s izrazitim tropizmom za jetrene stanice – hepatocite, upale jetre mogu uzrokovati i drugi mikroorganizmi, ali i lijekovi, alkohol, toksini, neke gljive te autoimuni poremećaji. Među virusnim su hepatitisima najpoznatiji A, B i C, dok su rjeđi i manje poznati D, E i G hepatitis. I drugi virusi mogu uzrokovati slične simptome i upalne bolesti jetre, poput Epstein-Barr, Cytomegalo i Herpesvirusa, ali se nastanak ovih virusnih upala ponešto razlikuje prema načinu prijenosa, kao i u liječenju te načinima prevencije.
Virusni hepatitisi
Upalne bolesti jetre (lat. hepatitisi), osim što su često uzrokovane alkoholnom degeneracijom jetrenog tkiva, koja nastaje u osoba koje prekomjerno uživaju alkoholna pića, u svijetu i kod nas najčešće nastaju kao posljedica virusnih infekcija. Među njima su najpoznatiji uzročnici virusi svrstani u nekoliko raznih virusnih familija, prozvani po slovima abecede: A, B, C, D, E i G.
Zajedničko im je svojstvo hepatotropnosti, tj. ciljne su im stanice jetre – hepatociti. Ove stanice gore navedeni virusi oštećuju nakon infekcije, a mnoge budu uništene i samim upalnim imunim odgovorom na virusnu infekciju, tj. djelovanjem vlastitog imunog sustava inficirane osobe koji želi očuvati organizam uništenjem promijenjenih stanica jetre u kojoj se naselio virus. Osim A, B, C, D, E i G virusa, upale jetre mogu uzrokovati i drugi virusi: citomegalovirus, Epstein-Barrov virus, herpes simplex i varicella zoster virusi, adenovirusi, virusi mumpsa, rubeole i slično.
Svaki oblik hepatitisa, osim po vrsti virusa, razlikuje se i prema načinu prijenosa, dužini inkubacije i težini same bolesti, od osobe do osobe. Bolest može imati različito dugu akutnu i/ili kroničnu fazu te završiti sa po život opasnim komplikacijama i posljedicama – cirozom i karcinomom jetre. Tada je često jedini izbor za spašavanje života transplantacija jetre.
Među svim navedenim najviše je slučajeva obolijevanja od hepatitisa B i C. Upravo ove dvije ozbiljne infekcije posebno su opasne jer mogu prijeći u kronični oblik uzrokujući dugotrajnu formu bolesti – kronični hepatitis. Akutne forme hepatitisa traju kraće, a kroničnima se smatraju sve one upale jetre koje traju duže od 6 mjeseci. Hepatitisi B i C, uzrokujući svake godine smrt približno milijun ljudi u svijetu, velika su prijetnja globalnom zdravlju. Za razliku od hepatitisa B i C, u povijesti vrlo česta hepatitis A virusna infekcija, koja se prenosi feko-oralnim putem, zagađenom vodom, hranom i pićem, a rijetko se može prenijeti i putem krvi, danas je u nas rijetka bolest.
Procjenjuje se da u svijetu živi više od 500 milijuna ljudi zaraženih hepatitisom B ili C, a svaki treći stanovnik Zemlje bio je tijekom života izložen barem jednom nekome od ovih virusa.
Načini prijenosa
Dok se virus hepatitisa B širi direktnim kontaktom putem zaražene krvi i tjelesnih tekućina osobe koja aktivno luči virus, uključujući spermu, znoj, suze i majčino mlijeko, virus hepatitisa C prenosi se najčešće direktnim kontaktom putem zaražene krvi, a rijetko putem ostalih tjelesnih tekućina. Većina osoba zaraženih ovim hepatitisima nema vidljivih simptoma i upravo zato, nesvjesna vlastite inficiranosti, može biti opasan i neprepoznat izvor zaraze za nezaražene osobe.
Najčešći putevi zaraze su:
– zaražena krv i krvni pripravci koji nisu testirani na hepatitis virusne markere ili je u trenutku testiranja broj biljega (kopija virusa, antigena i antitijela) bio premalen da se ustanovi infekcija
– medicinski i stomatološki zahvati koji se obavljaju neadekvatno steriliziranom, potencijalno zaraznom opremom
– prijenos s majke koja je kliconoša ili je sama oboljela od virusnog hepatitisa na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja
– spolnim putem (ovaj način prijenosa osobito je čest u slučaju hepatitisa B)
– zajedničkom uporabom inficiranog pribora za intravensko ubrizgavanje droga
– zajednička uporabom inficiranog pribora za ušmrkavanje kokaina
– dijeljenjem britvica, četkica za zube i ostalih predmeta za intimnu higijenu
– tetoviranjem i piercingom ako se izvode nesterilnom, tj. potencijalno infektivnom opremom.
Vrijeme inkubacije za hepatitis B (od ulaska virusa u organizam do pojave antitijela imunog sustava protiv virusnih antigena) prosječno traje od 40 do 180 dana.
| Hepatitis | A | B | C | D | E |
| Inkubacija | 2 -7 tjedana, najčešće 4 |
6 – 23 tjedna, najčešće 17 |
2 – 25 tjedana, najčešće 7 – 9 |
2 – 8 tjedana | 2 – 9 tjedana, najčešće 6 |
|
Način |
zaražena voda, hrana, nečiste ruke, izmet, krv i tjelesne tekućine |
spolni put kod heteroseksualnih i homoseksualnih odnosa, krv i krvni pripravci, nesterilne igle, nesterilna tetovaža i piercing, britvice, s inficirane majke na dijete |
krv i krvni pripravci, tjelesne tekućine inficirane osobe, nesterilne igle, tetovaža i piercing, rijetko spolnim putem i s inficirane majke na dijete |
krv i krvni pripravci, tjelesne tekućine inficirane osobe, nesterilne igle |
kao hepatitis A |
| Simptomi | žutica, umor, bol u trbuhu, mučnina, gubitak apetita, proljev, temperatura i groznica; svi su u djece blaži nego u odraslih | mučnina, povraćanje, bolovi u trbuhu, žutica, umor, gubitak apetita, bol u zglobovima |
uglavnom simptoma nema ili su vrlo blagi i nespecifični (bolovi u zglobovima i mišićima), žutica, umor, tamna boja urina, bol u trbuhu, gubitak težine | slični kao u hepatitisa B | slabost, mučnina, bol u trbuhu, žutica |
| Rizik od nastanka kroničnog hepatitisa |
minimalan, gotovo ne postoji |
visok | vrlo visok | visok | ne postoji |
| Liječenje | simptomatska i protektivna dijetoterapija, mirovanje | Lamivudin Pegilirani interferon Adefovir Entecavir Talbivudin |
Pegilirani interferon Ribavirin I drugi noviji antivirusni lijekovi |
Interferon – kronična faza bolesti |
– |
| Cjepivo | postoji | postoji | ne postoji | postoji | ne postoji |
| Rizik od infekcije | ukućani, seksualni partneri, osobe koje žive u blizini oboljele osobe, putnici u zemlje s visokom prevalencijom, promiskuitne osobe i intravenski narkomani | djeca rođena od inficirane majke, promiskuitetne osobe, intravenski ovisnici o drogama, zdravstveni radnici, osobe na hemodijalizi, hemofiličari | osobe koje su primale krv i krvne pripravke prije 1995. g., zdravstveni radnici, intravenski ovisnici, osobe na hemodijalizi, hemofiličari, promiskuitetne osobe, djeca rođena od inficirane majke | intravenski narkomani i osobe koje su imale seksualni kontakt sa HDV inficiranom osobom | putnici u zemlje s visokom prevalencijom, osobito trudnice |
| Prevencija | cjepivo, pranje ruku, pojačana intimna higijena | cjepivo, pranje ruku, pojačana higijena | izbjegavanje rizičnog seksualnog ponašanja, liječenje i.v. ovisnika korištenje sterilnih igala, izbjegavanje tetovaža i piercinga | kao kod hepatitisa B | higijena, pranje ruku |
Hepatitis A danas je u našoj zemlji, srećom, vrlo rijetka bolest, ponajprije zahvaljujući edukaciji i boljim higijenskim navikama te postojećem cjepivu. Za hepatitis B uvedeno je kod nas obavezno cijepljenje novorođenčadi i zdravstvenih radnika. Cijepljenje protiv A i B hepatitis virusa odlična je zaštita za sve putnike u zemlje sa slabim higijensko-sanitarnim uvjetima života. Protiv hepatitisa C cjepivo još uvijek ne postoji, ali se već dugi niz godina istražuje.
Iako se u posljednje vrijeme sve češćim testiranjem opće populacije potvrđuje prisutnost hepatitisa C u inače zdravih osoba, bez ikakvih simptoma ove bolesti, mnogi među njima nisu svjesni da boluju od kroničnog hepatitisa C niti kada virus uzrokuje već kroničnu upalu. Bolest uobičajeno sporo napreduje i s vremenom može prijeći u cirozu jetre u 10 do 20 % kronično inficiranih osoba te u karcinom jetre.
Kronični virusni hepatitisi
Radi se o perzistirajućoj virusnoj upali jetre karakterističnoj po tome da traje duže od šest mjeseci. Bez obzira na vrstu virusa, pojavljuje se obično u jednom od tri oblika:
1. Kronični hepatitis s normalnim jetrenim transaminazama
– obično se nađe slučajno u davatelja krvi ili kod sistematskih pregleda, u pravilu bez simptoma, iako oko 90 % osoba ima histološke znakove blagog kroničnog hepatitisa. Iako dugoročni ishod bolesti u ovih bolesnika nije poznat, čini se da je prognoza dobra.
2. Blagi kronični hepatitis, praćen blago fluktuirajućim povišenjem transaminaza
– oboljeli često nemaju drugih simptoma, osim umora. Ovu grupu čini pola svih bolesnika s kroničnim hepatitisom C u kojih bolest napreduje sporo uz nizak rizik razvoja ciroze.
3. Umjereni i teški kronični hepatitis nalazi se u četvrt bolesnika s kroničnim C hepatitisom
– oboljeli uglavnom nemaju simptome, a prisutni umor ne korelira s težinom bolesti, već na nju mogu uputiti povišeni y-GT, feritin, gamaglobulini ili trombocitopenija, dok transaminaze mogu i ne moraju biti povećane. Osim umora, bolesnici se žale na mučnine, anoreksiju, nelagodu u trbuhu, depresije i teškoće koncentracije. Razvojem ciroze jetre, uz komplikacije poput ascitesa, krvarenja iz probavnog trakta i encefalopatije, portalne hipertenzije i zatajenja drugih funkcija jetre te hepatocelularnog karcinoma, mortalitet se kreće od 3 do 5% godišnje te su u zadnjem stadiju s jetrenom bolešću uzrokovanom hepatitisom C oboljeli najčešće kandidati za transplantaciju jetre.
Zbog visoke učestalosti karcinoma u bolesnika s cirozom jetre potrebne su kontrole svakih 6 mjeseci, a obuhvaćaju najmanje ultrazvučni pregled jetre i AFP. Pojavom novih lijekova, terapija kroničnog hepatitisa sve više se usavršava. Njezin se učinak dijagnostički provjerava prije i nakon završetka terapije.
Hepatitis B – stotinu puta zarazniji od HIV-a
HBV infekcija
• 90 posto odraslih ima akutnu HBV infekciju nakon koje uslijedi samoizlječenje
• 5 – 10% infekcija u odraslih prijeđe u kroničnu HBV infekciju
• 90% novorođenčadi i 50% male djece zaražene hepatitisom B razvit će kroničnu HBV infekciju
HBV prevalencija u svijetu
• 2 bilijuna inficiranih ljudi (1 od svake 3 osobe)
• 400 milijuna kronično inficiranih
• 10 – 30 milijuna novih slučajeva svake godine
• oko 1 milijun ljudi umre svake godine od hepatitisa B i nastalih komplikacija
• svake minute u svijetu umiru 2 čovjeka od B hepatitisa
Spolno i krvlju prenosiv, virus hepatitisa B uzrokuje čestu asimptomatsku spolnu infekciju, kao i akutnu i kroničnu bolest u kojoj dominira upalna bolest jetre. Ovaj virus iz Hepadna porodice prenosi se tjelesnim tekućinama (krv, slina, spolni sekreti), nezaštićenim seksom, uporabom nesterilnih igala te sa zaražene majke na novorođenče tijekom porođaja. Najčešći putevi prijenosa su rizični seksualni kontakti i parenteralni put, dijeljenjem zaraženog pribora, igala i šprica među uživaocima droga. Kod intravenskih ovisnika rizik se od zaraze (slično kao hepatitis C, koji se puno rjeđe prenosi spolno) povećava s dužinom ovisničkog staža, pa je rizik od infekcije gotovo stopostotni nakon pet godina narkomanskog staža.
Infekcija je češća u promiskuitetnih osoba muškog spola homoseksualne orijentacije, kod kojih je i hepatitis A češća spolna bolest, te kod spolnih partnera intravenskih narkomana, prostitutki i njihovih klijenata. Infekcija može nastati i korištenjem pribora za intimnu higijenu: britvica, četkica za zube, pribora za jelo i igračaka, kod nesterilnog tetoviranja, piercinga, akupunkture, pedikiranja i kod zubara. Inkubacija je vrlo duga, od 60 do 180 dana.
Među kroničnim nositeljima virusa B hepatitisa karcinom jetre je 200 puta češća bolest nego među zdravom, neinficiranom populacijom.
Klinička slika hepatitisa B
Klinička slika hepatitisa B razlikuje se od infekcije bez simptoma do teškog oblika upale koju prati zatajenje jetre. U prvih tjedan – dva pojave se umor, mučnina, povraćanje, gubitak apetita i tupa bol u predjelu jetre. Kod malog postotka inficiranih javlja se urtikarijalan osip, svrbež, temperatura te bolovi u zglobovima. Javlja se i žutica koja se vidi u predjelu bjeloočnica oka, na području jezika i na sluznicama kože, uz tamni urin, nestanak općih simptoma i bolje opće stanje. Simptomi traju prosječno 90 dana. U teškom obliku moguće je zatajenje jetre, no to se događa kod manje od 1% oboljelih.
U kroničnom obliku B hepatitisa upala jetre traje duže od 6 mjeseci, a razvija se u samo 5% odraslih osoba, nakon akutnog hepatitisa. Rizik razvoja kronične upale znatno je veći kod ljudi s oslabljenim imunitetom, u oboljelih od HIV-a i drugih bolesti. Osnovni simptom kroničnog hepatitisa je umor te povremena mukla bol u predjelu jetre.
U 15 – 20% kroničnih bolesnika polagano se razvija ciroza jetre. Većina osoba s kroničnom infekcijom ima blago povišene ili normalne funkcionalne testove jetre, bez histoloških promjena te nema znakova bolesti (žuticu, umor, bolove pod desnim rebrenim lukom, tamnu mokraću, svijetlu stolicu). Oni su opasan ‘rezervoar’ zaraze za nezaražene ljude jer su kliconoše.
Dijagnostika, prevencija i terapija
U ranoj fazi HBV infekcije iz krvi je moguće dokazati antigene HBsAg i HBeAg, ubrzo nakon njih se javljaju antitijela anti-HBc IgM i ukupni anti-HBc. Nastankom tzv. serokonverzije dolazi do nestanka antigena u krvi i pojave specifičnih anti-HBe i zaštitnih anti-HBs protutijela. Iz krvi nestaje IgM anti-HBc. Nakon preboljelog hepatitisa B u krvi ostaju doživotno anti-HBc i anti-HBs protutijela, a ponekad i anti-HBe.
U osoba sa slabijim imunitetom ponekad se testiranjem krvnog uzorka pronađe samo izolirani nalaz anti-HBc protutijela koji može uputiti na moguću viremiju niskog stupnja. Ako je marker HBsAg pozitivan više od 6 mjeseci, i ne nestaje iz krvi, njegov dokaz upućuje na sumnju da osoba boluje od kroničnog B hepatitisa. Kod infekcija tzv. mutantima virusa, mogući su atipični serološki nalazi pa je testiranje potrebno proširiti molekularnom dijagnostikom, radi sumnje na tzv. okultnu HBV infekciju.
Protiv hepatitisa B postoji cjepivo za djecu i odrasle. Vrlo je korisno za osobe koje pripadaju u visokorizične skupine i adolescente. S ciljem prevencije ove bolesti treba promicati postupke osobne zaštite, nošenje zaštitnih rukavica, maski i naočala, testiranje trudnica, krvi i pripravaka osjetljivim testovima, nepromiskuitetno ponašanje i programe opskrbe narkomana iglama za jednokratnu uporabu.
Antivirusno liječenje kod B hepatitisa provodi se u kronično oboljelih s ciljem da se ublaže i spriječe teške komplikacije ove bolesti: ciroza i karcinom jetre. Koriste se antivirusni lijekovi, poput kombinacija interferon alfe i lamivudina i slični. Akutni se B hepatitis liječi simptomatski (mirovanje, jetrena dijeta, vitamini).
Hepatitis C
Hepatitis C virusna je upalna bolest jetre i vodeći uzrok kronične bolesti jetre u svijetu. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), njime je inficirano više od 300 milijuna osoba. Učestalost među općom populacijom u Europi je oko 1,5 %, što odgovara i stanju kod nas. Znatno je viša (80%) među rizičnim skupinama (intravenski ovisnici o drogama i bolesnici oboljeli od hemofilije). Akutni hepatitis C najčešće nema simptoma ili su oni blaže izraženi i nespecifični, zbog čega se bolest ne prepozna u toj fazi pa sama zaraza često ostaje neprepoznata i nedijagnosticirana.
Oko 80% zaraženih razvije kronični oblik bolesti, koji može, ako se ne prepozna i ne liječi, u vremenu od 20-ak godina nakon akutne infekcije u 30% slučajeva prijeći u cirozu ili karcinom jetre sa smrtnim ishodom. Lošiju prognozu imaju zaražene osobe starije od 40 godina, muškog spola, osobito ako uz osnovnu bolest jetre konzumiraju alkohol. Stoga je kronična C virusna infekcija najčešći razlog za transplantaciju jetre.
Sama prognoza tijeka bolesti zavisi o tipu kronične bolesti jetre i genotipu virusa kojim je osoba zaražena. Do danas je dobro poznato 6 osnovnih genotipova i 30-ak podtipova virusa hepatitisa C, a nedavno je identificiran i tzv genotip 7.
Broj HCV–om inficiranih osoba u Hrvatskoj se prema procjenama SZO-a kreće oko 65 000 osoba. Godišnje se u nas testiranjem otkrije 300 – 400 novih oboljelih osoba od hepatitisa C, što je samo oko 0,5% od procijenjenog broja zaraženih osoba. Inkubacija tj. vrijeme od ulaska virusa u tijelo do pojave prvih znakova inficiranosti u krvi iznosi od 14 do 180 dana, a prosječno je 45 dana.
Načini prijenosa hepatitisa C
Uzročnik hepatitisa C je RNA Flavivirus otkriven 1989. godine. Prenosi se na dva osnovna načina:
1.parenteralno (češće) , tj. putem krvi i krvnih pripravaka, te su u najvišem riziku osobe koje:
– uzimaju ili su uzimale intravenske droge zaraženim priborom (igle, šprice)
– osobe koje su liječene transfuzijama krvnih pripravaka prije 1992. godine
– osobe koje su transplantirane prije 1992. godine, kada se krv i tkiva nisu testirali
– osobe na dijalizi
– osobe oboljele od hemofilije
– osobe koje su se bile (ili idu) na tetovažu, piercing, akupunkturu i one koje to rade drugima s nečistim/nesterilnim priborom
– zdravstveni radnici
– osobe niskog socioekonomskog statusa
– osobe koje uzimaju kokain nazalnim putem (slamčice za ušmrkavanje)
– novorođenčad inficirana od HCV pozitivne majke
2. neparenteralno (rjeđe) virus se može prenijeti:
– nezaštićenim spolnim odnosom s inficiranom osobom
– s inficirane majke na novorođenče
– socijalnim kontaktima unutar obitelji – međusobnim korištenjem pribora za intimnu higijenu članova obitelji (četkice za zube, škarice za nokte i kožicu, žileti, britvice za depilaciju i brijanje)
Međutim, u gotovo 50% zaraženih način infekcije ostaje nepoznat.
Spolni prijenos infekcije HCV-a događa se vrlo rijetko u usporedbi s prijenosom hepatitisa B (manje od 3% slučajeva HCV infekcije) i u monogamnih je partnera rizik manji od 0,6% godišnje. Rizik prijenosa spolnim putem povišen je ako postoje erozije i ranice genitalne sluznice, traumatizirajući i grub spolni odnos te kod HIV pozitivnih osoba.
Rizik prijenosa sa zaražene majke na dijete u doba porođaja je 0 – 25% i zavisi o stupnju viremije u majke (broju virusnih kopija po mililitru krvi).
Klinička slika i tijek virusnog C hepatitisa
Zaražene osobe najčešće su bez simptoma i znakova bolesti. Najčešći je i jedini prepoznatljiv simptom neobjašnjiv umor. U prvih 6 mjeseci nakon infekcije u 15 – 25% zaraženih nastupa spontani klirens virusne infekcije, s potpunim oporavkom, ali i rizikom od ponovne infekcije. U 70 – 85% zaraženih virus ostane u tijelu i infekcija postaje kronična. Zbog tihe prirode akutne infekcije, koja često proteče bez primjetnih simptoma ili blagih nespecifičnih simptoma (umor, bol u mišićima, mučnina, žutica, proljev), većina se kroničnih HCV infekcija ne prepozna sve dok ne nastupi dekompenzacija jetre ili se bolest otkrije slučajno, kod testiranja krvi.
Uz osnovnu bolest jetre, najčešće su komplikacije oštećenje bubrega, upale krvnih žila i autoimuna bolest štitnjače.
Dijagnostika C hepatitisa
Od laboratorijskih nalaza najčešće su povišene vrijednosti jetrenih enzima /ALT i AST i GGT/ u krvi. Testiranjem se dokazuje prisustvo antitijela na virus C – anti-HCV. Pozitivan rezultat dokaz je imunološkog odgovora nastalog u kontaktu s virusom. Ako se test na protutijela učini prerano može biti lažno negativan jer je potreban određen period (15 tjedana) od nastupa infekcije za nastanak dovoljne količine antitijela u krvi kako bi rezultat bio pozitivan. Lažno negativan rezultat testiranja moguć je u osoba koje su na hemodijalizi te osoba sa smanjenim imunološkim odgovorom.
Daleko osjetljiviji je test kojim se dokazuje HCV RNA. Radi se kvalitativan (HCV RNA) i kvantitativan dokaz (broj kopija /ml) virusa u uzorku krvi PCR molekularnim testiranjem. Kod pozitivnog nalaza HCV RNA testa osoba se upućuje na specijalistički pregled radi definiranja stadija bolesti, diferencijalne dijagnoze te radi praćenja stanja pacijenta i uspjeha u terapiji.
Od ostalih pretraga potrebno je učiniti kompletnu krvnu sliku i leukogram, protrombinsko vrijeme, markere štitnjače, ispitivanje metabolizma željeza, HBsAg i test na HIV. Osobe s kroničnom bolesti jetre moraju svoje zdravstveno stanje redovno kontrolirati 2 puta godišnje.
Liječenje
Osnovni je cilj iskorijeniti infekciju u ranoj fazi bolesti, zaustaviti umnažanje virusa kako bi se smanjila upala jetre i moguća progresija u dekompenziranu cirozu i razvoj karcinoma. Važan je cilj terapije smanjiti broj kliconoša, dakle, ‘rezervoar ‘ virusa u općoj populaciji.
Danas se kod velike većine oboljelih ova bolest liječi pegiliranim interferonom, čijom se primjenom suzbija virusna replikacija, u kombinaciji s ribavirinom i drugim, novijim antivirusnim lijekovima. Kako alkohol jako povećava rizik od nastupa ciroze jetre, potrebna je potpuna apstinencija. U slučaju zatajenja jetre dolazi u obzir transplantacija jetre, koja je vrlo ozbiljan kirurški zahvat nakon kojega se ostatak života moraju uzimati lijekovi za očuvanje transplantata u tijelu transplantiranog koji sprječavaju odbacivanje. Cjepivo protiv C virusa još uvijek ne postoji. Oboljelima se savjetuje cijepljenje protiv virusa A i B hepatitisa.
Osobama koje boluju od hepatitisa C savjetuje se :
– potpuna apstinencija od alkohola jer alkohol povećava rizik od ciroze
– zdravstvena kontrola 2 puta godišnje
– prehrana s malo masnoće i dovoljno ugljikohidrata
– izbjegavanje povećanih napora i stresa
– mjere prevencije širenje infekcije – reći za bolest partneru, ukućanima, liječniku/zubaru kada idete na liječnički ili zubarski zahvat ili postupak.
– oprezno postupanje s porezotinama ili krvlju na otvorenim ranama, korištenje dezinficijensa i rukavica, flastera i zavoja kako bi se zaštitile osobe s kojima kontaktira oboljeli u kući, školi, na poslu,
– opadni materijal tijekom menstruacije, brijanja i slično stavljati u posebne plastične vrećice
– koristiti kondom za vrijeme spolnih odnosa
HCV pozitivna osoba ne smije:
– biti davatelj krvi, tkiva i organa
– dijeliti igle i šprice za injekcije ili narkotike s drugim osobama
– dijeliti četkice za zube, žilete zajedno s drugim ukućanima
Hepatitis D
Procjenjuje se da je u svijetu živi oko 15 milijuna ljudi zaraženih virusom hepatitisa D, od kojih su danas poznata 3 genotipa. Zemlje s visokom učestalošću ove infekcije su Italija, dijelovi istočne Europe, zapadna Azija, Kolumbija, Venezuela i neki otoci u Tihom oceanu.
Poput hepatitisa B i C, i hepatitis D se prenosi najčešće zaraženom krvlju dok u najrizičnije skupine za stjecanje zaraze pripadaju intravenski ovisnici te osobe oboljele od hemofilije koje u terapiji primaju krvne pripravke svježe smrznute plazme, krioprecipitata i preparata faktora koagulacije humanog porijekla. Spolni način prijenosa ove zaraze rjeđi je nego za hepatitis B virus, ali je dokazano da postoji.
Akutna infekcija uzrokovana hepatitisom D moguća je i kao superinfekcija ili koinfekcija u već oboljelih od hepatitisa B. Moguća je i latentna infekcija ovim virusom u slučajevima nakon transplantacije jetre. Kronična infekcija daje nespecifične simptome koji su slični kao kod kronične upale jetre izazvane drugim virusima. U više od 90% oboljelih kod superinfekcije nastupi kronična progresivna bolest jetre. Superinfekcija virusima hepatitisa D uspješno se može spriječiti uporabom kondoma i programima uporabe sterilnih igala.
Hepatitis G
Virus hepatitisa G šesti je danas poznati hepatotropni virus, poznat od 1996. g. iz porodice Flavavirida. Genom mu je sličan onome hepatitis C virusa. Ova se virusna infekcija dokazuje testiranjem na HGV RNA molekularnim testovima iz krvi, a može je dokazati i anti-HGV protutijelo. G hepatitis virus, slično hepatitisu C, širi se parenteralno, a visoka prevalencija ove zaraze pronađena je u osoba koje su primale česte transfuzije krvi, u hemofiličara i kronično hemodijaliziranih te kod intravenskih ovisnika. Kod najvećeg broja zaraženih postoji tek lakše povišen nalaz aminotransferaza, a oboljeli uglavnom uopće nemaju nikakvih simptoma bolesti.
Napisala: Anka Dorić, dr. med. spec. transf. med.
Voditeljica Odjela za transfuzijsku medicinu, Imunološki zavod, Zagreb; Predsjednica Nacionalne udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”; Stručna suradnica savjetovališta Poliklinike Virogena Plus; Stručna suradnica ECCA-e, Europske udruge za rak vrata maternice
