Magistar farmacije, marketingaš s višegodišnjim iskustvom i korporativni čovjek, Frane Herenda napustio je karijeru u marketingu i prodaji farmaceutskih tvrtki da bi se bavio dugogodišnjom ljubavlju – biljnim terapijama. Otad njegovu svakodnevicu ispunjavaju predavanja i radionice o fitoaromaterapiji, izrada pripravaka prirodne kozmetike, savjetovanja pacijenata i pisanje kolumni za nekoliko portala i časopisa među kojima je i Naturala.
Osim što je vrstan farmaceut i fitoaromaterapeut, Frane Herenda je ujedno i cijenjeni autor – iza njega su dva romana, 1202. o križarskoj opsadi Zadra i Soba 909, o mladom menadžeru koji više ili manje uspješno manevrira korporativnim svijetom sve dok se ne upusti u avanturu s nepoznatom djevojkom, te jedna zbirka pjesama. Također je autor priručnika Prirodna kozmetika, kamena temeljca za sve one koji žele naučiti izrađivati kozmetiku kod kuće. Ovaj nas je put zaintrigirala njegova najnovija knjiga Soba 909 pa nismo mogli odoljeti, a da ga ne „privedemo“ na razgovor – o naličju korporativnog svijeta, gubitku individualnosti i kreativnosti, pisanju i pronalaženju sebe.
Od farmaceuta do korporativnog čovjeka, potom do vlasnika specijalizirane trgovine, autora nekoliko romana, predavača o fitoterapiji, autora priručnika o prirodnoj kozmetici pa do zaljubljenika u prirodu… Je li sve to Frane? Jesam li nešto izostavila? Kažu za vas da ste jedan od najsvestranijih autora, s vrlo širokom lepezom interesa.
– Rekao bih da se bavim samo s dva područja, prirodnim terapijama i pisanjem, ali unutar toga uistinu imam poneka hiperaktivna razdoblja.
Što vas je privuklo farmaciji? Moj je razlog bio prozaičan, krenula sam studirati farmaciju jer su me privlačile prirodne znanosti, medicina mi je djelovala previše „krvava“, a željela sam nešto gdje bih se bavila ljudima i farmacija se nametnula kao logičan izbor. Uz to, majka mog prvog dečka je bila farmaceut… Uvijek je bila sređena, „zrihtana“, odmjerena, imala je love, dama… Djelovalo mi je to kao časno zanimanje (smijeh). No, dosta o meni, kako ste se vi našli u farmaciji?
– Potpuno slučajno zapravo. Od petnaeste godine aktivno sam pisao kao novinar pa se to nametnulo kao logična karijera. Nekoliko mjeseci prije prijemnog na novinarstvu odlučio sam da ipak ne želim ići u tom smjeru pa me je prijatelj nagovorio na farmaciju. Nazivi kolegija iz programa su mi se činili kao u knjigama o Harryju Potteru, pa sam rekao – može. Često tako nenadano donosim odluke. Mama me na upis poslala u jednu gimnaziju, a ja sam zastao putem i upisao drugu.
Je li se nakon studija dogodilo otrežnjenje kada ste se zaposlili? U romanu Soba 909 ulazite duboko u korporativni svijet, baratate terminima vezanim uz prodaju i marketing, osjeti se da je posrijedi osobno iskustvo…
– Završio sam u marketingu kao product manager za Vichy prije nego što sam diplomirao pa me je ponijelo. Nakon toga jedna pa druga veća ili manja farmaceutska tvrtka. Mladiću od 25 godina je taj svijet iznimno privlačan. A teško je promijeniti uhodani život u kojem su financije dobre, a ne znaš za drugo. Završio si farmaciju, a nisi ljekarnik. Kako iz odijela i kravate u bijelu kutu? Iz dinamike u statiku? Tako mlad ne poznaješ dobro sebe i nemaš definiran osjećaj što je ispravno.
Kada ste shvatili da (ipak) niste korporativna osoba? Hajdemo ovako postaviti pitanje, koje „kvalitete“, prema vašem mišljenju, treba imati „korporativna“ osoba i koje su vam nedostajale, odnosno, za koje vam je drago da ih nikad niste imali ili razvili? Zašto danas, recimo, niste u upravnom odboru neke farmaceutske kompanije, nego pišete romane?
– Bio sam i terenski radnik i direktor marketinga. U dva navrata sam odbio biti generalni direktor dvije farmaceutske tvrtke. Osjećao sam da to nije moj put. Korporacije su me naučile puno toga, dugujem im puno. Ali treba iskoristiti dana znanja i pokušati ostati čovjek. Slijediti svoj put, svoj osjećaj morala i zadržati integritet. I studij farmacije i korporacije naučili su me analitičnosti, naučili su me da treba delegirati što ne znaš i da uvijek od sebe možeš tražiti više.
Izjavili ste u nekoliko navrata da ste iza sebe zauvijek zatvorili vrata kompanija u Hrvatskoj. Ja bih se usudila reći, prema iskustvima koje slušam, da su stvari još i gore no što ste ih vi opisali. U velikim sustavima je nestala ljudskost, ljudi su potrošna roba, ne postoji individualnost, autentičnost, identitet, ne traži se kreativnost, nego si prisiljen misliti, osjećati, izražavati se i djelovati prema načinu na koji to Oni očekuju. Jesu li zato i likovi u vašem romanu bezimeni? Naime, u romanu čitatelje očekuju Ona, Prijateljica, Kolegica, Čaplja…
– Likovi u romanu nemaju imena jer oni nisu likovi, nego su uloge koje su zaposlenici u korporacijama obično prisiljeni igrati. Kreativnost, proaktivnost, timski duh… to su floskule menadžera, korporativna propaganda, dok si u stvarnosti potrošna roba. Kreativnost se vrlo malo cijeni, to jest cijeni se, ali se očekuje da se uključi kad stigne e-mail, točno tog trenutka, a kreativci nisu baš ljudi koji postanu kreativni u trenutku kad im je rečeno da to budu. Kreativce vrlo brzo pritisne silina hijerarhije iznad njih ili ih se želi promijeniti da budu skrojeni po korporativnim mjerilima. Da svi budu isti ili da otpadnu.
Primijetila sam da ni glavni lik nema ime?
– Nema, On je prototip mladog menadžera, ali s dobrom intuicijom, počinje uviđati što sve ne valja, ali ne zna kako išta promijeniti, a posebno ne kako promijeniti sebe. Treba mu poticaj, koji će se i dogoditi. Iako je pisano u prvom licu, s njim dijelim samo korporativno iskustvo i možda još ponešto, što se spontano ugradi u lik dok ga oblikuješ. Ali on je površan, još uvijek zapravo želi moć, napredovanje… iako osjeća da je to pogrešan put.
Koliko nas taj korporativni svijet, posao, užurban način života odvodi od naše prave prirode? Jučer sam razgovarala s jednim prijateljem, požalio se kako je razvio neku kroničnu bolest i kaže da ga fascinira kako ljudi uopće ne trznu kada spomene što mu je, da ima dojam da nikoga nije briga. Jesmo li se doista toliko otuđili?
– Jesmo. Nismo napravljeni da bismo živjeli u neprestanom osjećaju stresa koji nam donosi ovaj moderni korporativni život. Nisam ja protiv kapitalizma, ali jesam protiv prekomjernog stresa i pritajenog mobbinga koji tvrtke stvaraju zaposlenicima. Ali sve je više individualaca koji su promijenili svoj život, koji rade za one koji to cijene, od projekta do projekta. Milenijalci često ne žele živjeti po pravilima koje im nameću korporacije, nije ih briga za takav oblik karijere i moći, nije ih briga za političare, znaju da od mirovine koju uplaćuju neće biti ništa, općenito poštuju samo autoritet koji sami odaberu. Stvari se mijenjaju. Tome je pomoglo pristupanje Europskoj uniji, brzina interneta, co-working-prostori. Danas mnogi mogu raditi što žele, kad žele, otkud žele.
Jeste li sretni? Živite li napokon život po svom? Je li vam privatan posao donio slobodu koju ste priželjkivali?
– Da. Radim i više, ali po svojim uvjetima. Nastojim živjeti u trenutku. Kada dođem doma ženi i djeci, kad uzmem koji dan godišnjeg, onda nema iščekivanja e-mailova, poziva, uz stalna opravdanja „SAMO nam treba ovo pa se vrati odmoru“. Nekad je bolje s manje, ali da si sretan, da osjećaš da ima nekog višeg smisla ono što radiš. Da možda i uspiješ pomoći nekom svojim radom. Ispunjava me kad vidim da sam uspio pomoći pacijentu svojim savjetom ili da je netko uživao u mojoj knjizi. To su neprocjenjive stvari. Evo, i na tu riječ, neprocjenjivo je neka korporacija stavila trade mark. Pitanje smijemo li je uopće koristiti.
Kako je nastala ideja za Sobu 909? Ja bih ovaj roman nazvala erotika i ljubav susreću kruti korporativni svijet. Znam kako nije slučajno da glavni ženski lik tijekom cijelog romana nosi povez za oči, a da glavnom muškom liku, tijekom njihovih susreta, maska sve više i sve nepovratnije pada. Meni je ta simbolika bila sjajna. Njih se dvoje upoznaju na jednoj sasvim drugoj razini od svih odnosa koje su ikad imali u životu…
– U cijelom romanu ima podosta manje ili više vidljive simbolike. On pronalazi bijeg od otuđenja kroz donekle utopijsku ljubavnu priču, možda i nemoguću. I žele se spoznati iskonski, dubinski, rušenjem društvenih konvencija, slijedeći samo svoj unutarnji moralni kompas.
Iako su vas uspoređivali sa svjetskim hitom 50 nijansi sive, ja iskreno ne vidim usporedbu, osim možda tijekom opisivanja erotskih scena. Čini mi se da je vaš roman, iako se lako čita, vrlo slojevit i da odnos između dvoje ljudi zagrebe vrlo duboko, čak puno dublje nego što su si likovi to spremni priznati…
– Ne vidim nikakve sličnosti osim što ima podosta erotskih elemenata. Mislim da je pristup seksu i odnosu među ljudima potpuno drugačiji, kao i stil pisanja. Soba 909 zamišljena je da bude roman koji će se lako čitati, a koji će različite ljude natjerati da razmisle o različitim stvarima: o smislu ljubavi, seksa, otuđenju, konzumerizmu, želji za posjedovanjem… Puno je toga utkano u posteljinu te Sobe. Sobu 909 ne doživljavam erotskim romanom, kao takav i nije zamišljen. Ali na svakome je da pronađe ono što mu se u njemu sviđa ili ne sviđa.
Malo sam ostala razočarana, morat ću vam priznati, jer sam na kraju, kao svaka pritajena (nepopravljiva) romantičarka, očekivala: „And they happily lived…“ no kraj je neočekivan. Jeste li s ovakvim krajem ostavili prostora i za nove nastavke ili ste priču u Sobi 909 zauvijek završili?
– I moj prvi roman 1202. i Soba 909 imaju kraj koji ne odgovara nama romanticima. A ja takav, možda nažalost, apsolutno jesam. Ali obje priče nisam mogao završiti kako bih ja htio. Likovi i priče imaju svoje živote i pisac je tu samo da ih stavi na papir najbolje što može. Volim čitati i gledati ljubavne priče sa sretnim završetkom, ali od malena pišem okrutne i teške završetke. Nemam objašnjenja za to. Najromantičnije priče su obično i tužne.
Što je sljedeće? Knjiga o prirodnoj kozmetici je izašla, što nam spremate? Kažu da kada te jednom uhvati virus „pisanja“, povratka više nema? Što iduće možemo očekivati od ovako svestranog autora?
– Garcia Marquez je to zvao porokom pisanja. Nema povratka. Od prve priče u četrnaestoj godini, nisam stao redovito pisati. Uvijek ima nešto o čemu vrijedi pisati.
Završavam drugi i treći dio Sobe 909. Prvi je iz njezine perspektive, isti događaj. Ona je kompleksniji i zanimljiviji lik od njega, kao što to žene obično i jesu. A treći… budućnost. Koliko će biti romantična, vidjet ćemo.
