Profesor geografije, urednik Gastro.hr–a, kolumnist, panker, hedonist, ambasador kluba ljubitelja janjetine, pivski sommelier, putoholičar, filekoman, curlingaš, plivač, čovjek kojeg prijatelji zovu Riba, javnosti poznatiji kao Ribafish – sve je to, i još ponešto, Domagoj Jakopović, no tu ćemo se zaustaviti da ne zaglibimo u kilometarske rečenice.
Posljednju punoljetnost Riba se bavi pisanjem i uveseljavanjem nacije duhovitim crticama iz života, gurmanskim izletima u roštiljarnice, ali i restorane s kravatom te tekućim pitanjima o tome gdje i što treba piti.
Prije nego što je uplivao u hedonističke vode na portalima Punkufer i Gastro.hr, pisao je za Klik, Playboy i Cosmopolitan, gdje je doktorirao na mudrostima o muško-ženskim odnosima. Era njegova stvaralaštva u kojoj je utjelovio hrvatsku verziju „Carrie s bradom“ definitivno nije završila. Točka na „i“ mala je enciklopedija muško-ženskih odnosa. Čitajući knjigu Šaptač ženama, koja je izlašla potkraj prosinca, starije generacije i neki novi klinci proplakat će od smijeha, a ako to požele, i upijati zrnca mudrosti između redova. Neozbiljno ozbiljan Šaptač ženama donosi malo manje grada i nešto više promišljanja o sudaru Venere i Marsa, ispričanih na seinfeldovski iskren način, a svaki put kad se nasmijete, jedan čovjek krnje jetre dobit će krila.
Za početak, jedno brzinsko – da moraš birati: brizle ili seks, crvenokose ili crnke, craft-pivo ili Nives Celzijus?
– Tim redom. Ili kroz vikend. Baš bi bilo dobro iskombinirati seks nakon brizli uz CD Best of Nives Vol. 2…
Urednik si gurmanskog portala Gastro.hr, pivski sommelier, curlingaš, plivač, hodočasnik raznih kvizova znanja; gdje i kada se tu upetljalo pisanje? Sjećaš li se trenutka kad si shvatio da je olovka/tastatura odabranica tvog prsta?
– Počelo je kad sam pisao Djedu Mrazu i kao u šestom čulu skužio da je to prevara. Volio sam pisati zadaćnice i mrzio gramatiku, u trećem srednje počeo sam pisati za Polet, a onda je sve otišlo u krivim smjerovima. Tražio sam se desetak godina, stopirao za Latviju na tekmu reprezentacije, preživio, bacio emocije i doživljaje na papir i to su bili počeci u Kliku. Kad sam mislio da je sve savršeno i da je to to, pojavili su se neki loši ljudi i onda sam prešao u Playboy, pa Cosmo, pa Stilist, pa Dobru hranu, pa Punkufer i sad sam na Gastro.hr-u. A i dalje je jedino što znam – pisati od srca.
Foto: Goran Kovačević, Foodbalerka
Kako je Domagoj Jakopović postao Ribafish?
– Bio sam najdeblji u kvartu, nešto kao Cartman, pa su me zvali debeli, škembo, pajcek i sapun. Kad mi je pokojna baka kupila lančić sa zlatnom ribicom, izašao sam u park, stao na gol nekim starijim klincima i obranio sve. Zvali su me „onaj mali s ribicom“, i kad je došla moja ekipa, nisam im dao da me zovu sapun, nego sam sjedio dok mi nisu rekli Ribica. Ribica je postao Riba u četvrtom srednje, kad sam sa 160 narastao na 184 centimetara, a Ribafish jer je bila zauzeta adresa riba@hotmail.com.
U prosincu je izašla tvoja knjiga o muško-ženskim odnosima. Možeš li nam je najaviti kao što bi to učinila Oprah? Šalu na stranu, o čemu je tu riječ – kako je nastala i što možemo očekivati?
– Cijeloga života imam komplekse jer nisam imao auto u srednjoj, para na faksu, stan do 35. i nalijećem na žene koje nisu onakve kakvima sam se veselio. I uvijek su me zanimali ti muško-ženski odnosi, nekakve šprance koje stvarno ponekad imaju smisla, odmak od muškarca kao nekakvog alfa-mužjaka i žena kao podlih sponzoruša. Slavica Josipović iz Cosmopolitana pročitala je sve što sam pisao po blogovima i rekla mi da želi saveznika žena, nekakvog udbaša iz muškog svijeta, frajera koji jede, pije, ide okolo, ali nije sirova seljačina, kakvi obično obitavaju na ovim prostorima.
U Kliku je ta kolumna bila kraća, zvala se Ponor razlika (On i Ona), a u Cosmu, kasnije i Stilistu, Graziji i na Net.hr-u, isprofilirala se kao nekakav savjetnik, šaptač ženama. Danas malo ljudi misli, a još manje komunicira – to je trebala biti duhovita pomoć i muškarcima i ženama da se više smiju, zabavljaju i vole. Riječ je o enciklopediji međuljudskih odnosa iz nekog zajebantskog ugla. Tekstovi su pisani od 2007. do 2015. godine, a ima i nekoliko novih detalja. Uglavnom, zbirka kolumni za dobro se nasmijati. Trebala bi izaći tijekom prosinca u izdanju 24 sata.
Duhovita pomoć i muškarcima i ženama da se više smiju, zabavljaju i vole – tako Ribafish opisuje svoju knjigu Šaptač ženama, malu enciklopediju muško-ženskih odnosa
Koje ti poglavlje i danas izmami nostalgični sjaj u očima i natjera poneku dlačicu na ruci da zastrši? A koji dio knjige izvlači zluradi osmijeh s obrvom u špic-visu?
– „Treba li biti čega nasred Venerina brijega“, tekst o vrstama čuperaka na ženskom tijelu. Evo, već sam se naježio… Masovni odlazak Hrvatica na seks u Srbiju svojedobno je podignuo jako puno prašine, pa čak i prijetnji („Mama ti je četnikuša!“), ali se ispostavilo da će na sto komentara uvijek biti deset posto hejtera.
Jesu li te bivše/prijateljice/poznanice gađale torbicama i krumpirima kad bi se prepoznale u tvojim kolumnama?
– Nikad, to se da fino zakamuflirati. Iako sam po struci profesor geografije, pišem već 15 godina, pa sam nešto i naučio. Dobro, nije ni da su mi skakale u zagrljaj, ali što sad…
Koliko te diraju komentari hejtera i obožavatelja na tekstove koje pišeš? Jesu li te ikad potaknuli da usporiš s eksplicitnim sadržajem, promijeniš smjer, daš žmigavac…
– Hejteri su skupina nesretnih ljudi s fizičkom ili psihičkom anomalijom, koji su procvjetali otkad postoji internet. Ja bih dopustio komentiranje ako ukucaš ime, prezime, OIB i broj kartice, i sve bi bilo riješeno. Ovako se pokušavam što manje živcirati, i kad vidim nekog jadnika kako se upinje, samo ga zgnječim kao uš.
Foto: Goran Berović, Ženska priča
Gdje počinje fikcija, a prestaju autobiografske crtice? Koliko je istine u knjizi?
– U knjizi je više od 90 posto istine, samo što se nije baš sve dogodilo meni. Volim ljude, smijeh, tulume. Stalno sam negdje, imam stvarno širok krug poznanika, i ponekad njihova i svoja razmišljanja, i ako će to pomoći nekoj vezi, ili dečkima i curama da poprave nešto na sebi ili u svojoj vezi – nitko sretniji od mene. Problem je, naravno, u tome što postoje ljudi koji ne shvaćaju zezanciju i sarkazam, ali tu im stvarno nitko ne može pomoći.
Jesu li se muško-ženski odnosi promijenili od doba tomosa, spuštenih hondi i skupljanja Alana Forda ili je sve isto kao i lani? Donosi li išta novo ljubav u doba smartphonea?
– Nikad nisam zbario na Alana Forda, a imam ih sve! Čak i one u specijalnim izdanjima. Uvijek će se lake cure lijepiti na kretene, sestre na doktore, manekenke na nogometaše. Tko se želi ubaciti u taj krug i mijenjati ga, riskira da vrlo brzo nestane. Smartphonei ubrzavaju vrijeme do seksa, ali definitivno i ubijaju vezu koja bi mogla nastati.
Kad je riječ o ljubavi (i ostalim nečistim silama), ide li ona kroz želudac – ili je to izmišljotina onih koji vole fino jesti? S kojim bi jelovnikom, od predjela do deserta, neka dama osvojila tvoje okusne pupoljke?
– Kao mladić sam djevojke s kojima sam želio biti zvao na nešto što bih skuhao. Puno kasnije shvatio sam da bi seksa bilo i bez mog preslanog rižota s plodovima mora. Divno je kad netko zna, voli i želi kuhati, ali najvažnije je da ta osoba bude nasmijana i vesela dok se ta večera konzumira. Danas stvarno nije problem odabrati što i gdje jesti, pa to nije na prvome mjestu, pogotovo jer i sam kuham više puta na tjedan. Uglavnom, da priznam, salenjaci i kiflice punjene šunkom i sirom nešto su za što bih pogledao i romantičnu komediju…
A sada jedno filozofsko: prema tvojem profesionalnom mišljenju, je li ljubav osuđena na rok od par godina ili može trajati dulje?
– Ja, recimo, jako volim pecati na moru. To je ljubav koja ne prestaje! Moji roditelji su sretni od 1968., jes’ da sam im mogao malo više uljepšati život, ali eto. Postoji i može se, ali ima tu milijarda faktora. Imam frendove koji žive daleko od grada, rintaju kao crni crvi u kamenu, vole se i imaju tri najdivnije kćerkice na svijetu. Kad se razočaram u državu, svijet i sebe, odem kod njih na gemišt i porciju sreće. Moguće je, ali nije nam svima suđeno, jer život uopće nije fer.
U muško-ženskim odnosima, ali i pisanju – što pobjeđuje – forma ili sadržaj?
– Pobjeđuje jači. Ali nikad se ne zna u kojem segmentu. Žene bi htjele snažnu lijepu mrcinu s manirama, sigurnošću, povjerenjem, da ih mazi, pazi, tretira kao prdac na Velebitu, ali i da imaju svoje ja, da idu kad, kako i gdje požele i cijelo ga vrijeme imaju pod kontrolom. Muškarci žele malo seksa, sendvič i mir. Pa ako znate to uskladiti…
Cijeniš inteligenciju, a koliko se može iščitati, važno ti je i da je odabranica tvog srca ugodna oku, ruci… Koje su karakterne osobine žene tebi ekvivalent 90-60-90?
– Milo, imam 48 godina, neka se nasmiješi kad me vidi, ne grinta kad se slikam sa zgodnim tetama na Instaču i ne tjera me da joj upoznam starce. I reci gdje da potpišem.
Bez okolišanja. Koja je tvoja brojka? Mislimo na onu kojom si upao u Mensu. I koja vremena su ti draža – ona iz doba menze ili Mense?
– Brojka? Imam 184 cm i 95 kila, i bio sam s dvije djevojke u životu, naravno. Upao sam u Mensu sa 148 bodova, dakle donji prag, i bio ponosan glasnogovornik cijelo jedno ljeto. Upoznao sam pozitivnih luđaka i preživio opakih tuluma, a vrijeme studiranja bilo je divno. Po noći šljakaš preko student-servisa, po danu ločeš i lažeš starcima da su te srušili bez veze. Volio sam pizzu u SC-u, ono kad ti loševoljna teta prstima napravi pet rupa u dnu… Zakon!
U poglavlju o prvim izlascima napisao si da je deveti Ribafishov prvosudarni teorem: „Čuvaj se žene koja jede stracciatellu“. Kakva priča se krije iza te lukave kuglice koja nije ni vanilija ni čokolada?
– Upravo to. Budi ono što jesi, ali budi! Dosta mi je pokondirenih tikvica i lažnjaka, žena koje se tri mjeseca pretvaraju da su nešto što nisu i onda te krenu mijenjati. Ne može, udomi si ćuku, meni ostavi mjesta….
Između redova i odlomaka potičeš žene da budu ono što jesu: skinu plastične kandže, grudnjake težine konzervice mesnog nareska, šminke dovoljne za omanji razred… da budu prirodnije. Znači li to da imaš i latentnu feminističku stranu?
– Apsolutno. Pjevam dok usisavam i imam začine složene po abecedi. Ne možeš pljeskavicu raditi od bifteka, kužiš, najbolje stvari imaju u sebi više sastojaka, zar ne?
Nakon toliko istraživanja, imaš li odgovor na pitanje koja je tajna skladnih muško-ženskih odnosa? Koje su to stvari što Marsovci i Venerijanke čine pogrešno?
– Nema savršenog muškarca niti ima savršene žene. Trebamo prvo prihvatiti sebe sa svim svojim greškama i manama, a onda suditi drugima. I ne pokušavati mijenjati druge, ako ne ide, ne ide. Nekad se previše pretvaramo, nekad smo preegocentrični, a vrijeme prolazi i umjesto da se veselimo svakom trenutku, postajemo čangrizave babe. E, pa mislim da je bolje da se ljudi zdravo ismiju, popričaju i ako ne ide – onda se u miru pozdrave. Iako bih ja da se svi stalno vole i zovu me na tulume…
Kome bi s neopisivim guštom napisao posvetu na knjigu? A skuhao grah?
– Bori Dežuloviću, idolu sportskih kolumni, Robertu Prosinečkom, najdražem nogometašu, Jenna Jameson već ima knjigu… Grah kuham svaki drugi tjedan, pa ste pozvani svi koji volite malo ljući i s više ričeta!
