I tako, u najkatoličkijoj zemlji s ove strane Ekvatora, u preduskrsnom vremenu suosjećanja, hrvatska javnost je mogla samo slijegati ramenima nad nesretnim događajima dotične dame; žene, majke, kraljice. Istodobno iznemogla i preplanula (?), suznih očiju i velikog izrasta, mukotrpno je čekala svakog slijedećeg fotoreportera da ovjekovječi njenu patnju koja je dobijala na volumenu iz sata u sat. Osupnuti tom nezavidnom situacijom , na tren smo zaboravili vlastite neplaćene račune, odlazak na Zavod za zapošljavanje i sedmomjesečno čekanje na termin za magnetsku rezonancu.
Samo na tren se probajte staviti u taj nezavidni ženski položaj, u tu nepodopštinu koju si je božica sudbine Moira ovdje priuštila. Cijeli život se punim prsnim košem boriš za stanje na imovinskoj kartici i ostavljaš i zadnji puknuti nokat za kvadrat stana, a ono te dočekaju zatvorena vrata i nova brava. Šta ti drugo preostaje nego da štrajkaš pred vratima na prljavom stubištu dok se iz stana iznad širi miris netom kuhane juhe i umirovljenici silaze gore dolje sa svojih deset boca ambalaže, ne bi li im ostalo za parizer. I usput te još maznu sa onom vrećom u kojoj to tegle, onako stari i nespretni u svojim Varteksovim jaknama koje su nabavili još od posljednje plaće.
Ne znam dokle ste stigli u svojoj empatiji, ali mene već malo stiska oko srca. Zamislite sada, uz to sve, da ste i ozlijeđeni. Pored svih emocionalnih pukotina i mentalnih ogrebotina, još ste i ozbiljno fizički ozlijeđeni. Mislite kako nema davno da ste na nekoj dubrovačkoj terasi grickali nožice škampa sa žara dok su iznad vas sjale zvijezde, a sada vam ostao samo tužan pogleda na vlastiti papak u longeti i selotejp koji to sve pridržava dok ne odu fotoreporteri. Tu Vam se već počnu usta sušiti od tolike muke, tu ste već pred Zidom Plača negdje duboko u sebi, tu se ne možete othrvati svom suosjećanju. To je gore nego kad kupite krafnu , a u njoj nema marmelade. Gore nego kad dođete na red na Socijalnom i onda stave znak za marendu. Gore nego prazna baterija mobitela. Bitter i lemon zajedno. Užas.
Što joj je jadnoj u tom trenu moralo sve biti na pameti?
Da sam barem odabrala drugog Željka, …sigurno misli jer ovaj se nije pokazao dobrim sparing partnerom. Da sam barem odabrala najpotentnijeg gradonačelnika s ove strane Ekvatora, i on je Željko. Njega, tog nedodirljivog mitološkog pastuha, tog svirepog dalmatinskog ljubavnika koji jednim treptajem zapali pola Marjanske šume, a drugu polovicu posječe radi Faninog restorana. S njim ne bi sigurno završila u longeti , jer on ima revolucionarna rješenja i za hodanje po ledu.
Ali, nisam. Odabrala sam patnju i to je moj put. Sad moram požuriti jer nam je istekao parking, a kćer me čeka u autu.
