Ovo je priča iz davnih vremena, kad su naranče još bile naranče.
I nisu se prodavale u plastičnim kantama „na akcijama“ u trgovačkim centrima.
Rijetke i dragocjene jele su se polako, a njihova kora se sušila i dugo mirisala.
Željeli smo ih jer se nisu mogle jesti u obične dane, bile su povezane uz izuzetne prilike, praznike, Božić, i naravno… dan svetog Nikole.
Gledam djecu svojih prijatelja i čudim se kako su mlade generacije pametne.
I petogodišnjaci dobro znaju da sveti Nikola ne postoji, a darove zapravo donose mame i tate.
Naravno, na naranče se nitko i ne obazire.
Ne mogu se oteti dojmu da je moja generacija zapravo imala više sreće!
Današnjoj djeci kao da je netko ukrao najljepši dio djetinjstva.
Onaj u kom se leti i mašta, koji zimski prozor može pretvoriti u bajku, mačku u začaranu princezu, a bundevu u kočiju.
Na Šolti sam rasla do svoje šeste godine i nikad mi nije palo na pamet posumnjati u postrojenje svetog Nikole, ili anđela čuvara.
Pa kako bi drugačije ti mirisni plodovi dospjeli na otok zimi, da ih nije svetac osobno u svojim rajskim vrtovima ubrao i za mene ostavio na kantunalu pored prozora?
Tko bi staru kuću čuvao od bijesne bure ako ne anđeo čuvar?
I kasnije, u vlažnim i mračnim podstanarskim sobicama u Zagrebu naranče svetog Nikole svijetlile se kao čarobne svjetiljke kroz cijelo moje djetinjstvo.
Potaknuta sam nostalgijom praznika koji mi je oduvijek puno značio (sveti Mikula je svetac zaštitnik Maslinice, i njegov dan je praznik za mjesto), pa pišem o njemu.
Jednako tako mogu pisati i o anđelu čuvaru, onom koji čuva i štiti dječji život.
Onom kom smo se pjesmicama koje su nas naučile mame i bake obraćali prije spavanja.
Kasnije smo odrasli i na to zaboravili.
Ali i svetac i anđeo govore o istom – o djetinjem dijelu u svakom čovjeku.
Onom spontanom i naivnom, koji bezazleno vjeruje u čuda i sanja u bojama.
Kog bi trebalo čuvati i poticati, jer ima krila od neba do zemlje.
Bez obzira koliko čovjek imao godina, upravo dijete u njemu potiče na maštanje, stvaranje, igru i istraživanje.
Iz čuđenja, radoznalosti, radosti i ludosti mogu nastati veličanstvene stvari!
Zato je važno da svatko za sebe odgovori na važno pitanje – a što je s djetetom?
Je li potisnuto i obeshrabreno? Možda umorno i zanemareno?
Zna li se još glasno smijati? Može li u oblaku prepoznati lik anđela?
Na posljednja pitanja moj odgovor je potvrdan.
Još uvijek čitam bajke, još stvaram za sebe svijet po vlastitoj mjeri i dodajem mu vedre boje, još se prije spavanja pomolim anđelu čuvaru.
I da…znam da će i ove godine (usprkos svemu!) ispod mog prozora zamirisati naranče svetog Nikole!
