Tri ujutro. Opet me muči nesanica.
Potpomognuta, doduše, ritmičkim disanjem mog Jedinog (neću reći hrkanjem, da se ne uvrijedi). Znam, živci su mi prenapregnuti, pere me klasičan PTSP i u nekom trenu uhvati i drhtavica. Red drhtavice, red „što je moglo biti“, red muževa hrkanja (ups, ritmičkog disanja) dovede kazaljku do pola šest ujutro. Još sat pa zora sviće, još samo malo. A onda opet šljakica, svakodnevica.
Pola šest. Osjetim se kao zvijer vezana u kavezu i odlučim iz njega izaći. I iz kreveta. I iz stana. Što dalje. Van. Bilo kamo. Duša hoće van. Tijelo želi da ga jutarnja hladnoća smrzne do kosti, da se osjeti živim. Oblačim se brzinom svjetlosti, uzimam fotić, ostavljam usnulo društvo i gibam van.
Nije bilo lako ovih zadnjih mjesec dana. Krenulo sa peckanjem. Zatim s jakim svrbežom. Potom s jakom boli. Čudnim osjećajem težine. Nelagodnošću na lijevoj strani.
Lijevoj strani dojke, mislim.
I pod pazuhom.
Pa se malo smirilo. Pa opet podivljalo. Pojavile se onda neke kožne promjene.
Na dojci, mislim.
Googlala, otkrila da sve to skupa može upućivati na najgore i prijavila se za ultrazvuk.
Ultrazvuk dojki, mislim.
Izlazim iz lifta, a susjed sa retriverom polagano štengama. „Di’š ti u ovo doba?“- pita. „A, ideš fotkat maglu“- skuži fotić obješen preko ramena i zaključi sam za sebe prije no što sam ja uopće zinula. „Idem“- velim. A pomislim – „Ma, idem do kraja rastjerat maglu, ne idem je samo slikat. Idem se ponovno vratiti u normalu“.
Najgore je prošlo upravo jutro prije. U 11 i 15 je bio zakazan termin koji je trebao odrediti daljnji tijek mog života. Sve su opcije bile otvorene i na sve sam opcije bila spremna. Jedino nisam bila spremna na to, kako ću Vijest, ako do nje dođe, priopćiti dvanaestogodišnjakinji očiju boje lješnjaka. Lomilo me. Jedini je bio uz mene. Moj najbolji frend. Drži me za ruku, a ne znaš čija se više znoji.
Krenem čvrstim korakom gajničkim parkom. Po ovoj maglurštini i smrzavici su u to doba vani samo rijetki polusmrznuti šetači pasa (Treba li nam, fakat, mali bijeli pesek za kojim smo upravo u potrazi?!) i ja sa svojim fotićem. Zastanem. Pofotkam maglu. Pa krenem dalje. Dalje do potoka. Što prije. Dalje do mjesta gdje Gajnice iz grada prelaze u selo – gdje se priroda osjeti. I suze mi krenu. Gledam maglu, vrijeme koje inače ne volim, a ja se nikad življa nisam osjećala.
Liječnica sjedi nasuprot. Oči koje me zovu da im vjerujem. I vjerujem joj, cijeloj njoj. Ne samo očima. U sekundi me osvojila. Znam da ako i treba čuti najgore – neka mi to ona kaže. Jedini u ordinaciji. Svjetlo zelen. Šalje mi vibru podrške. Ja glumim čvrstoću, a umirem od frke. Misli usmjerenih prema dvanaestogodišnjakinji očiju boje lješnjaka.
„Sve je okej“ – kaže mi ona. Nemate razloga za brigu.
Najidealniji zamišljeni scenario upravo se odigrao u nekoliko minuta. Tjedni brige, strepnje i svi ostali mogući scenariji su isčezili kao…kao magla koja se raspršila u trenu.
Koračam gajničkom maglom, zora sviće, a magla poprima ružičaste nijanse. Mislim na svaku ženu koja je baš jučer primila Vijest. Mislim na borbu koja je čeka.
.jpg)
Upravo je nevjerojatan broj žena između tridesete i četrdesete koje, u posljednje vrijeme, obolijevaju od karcinoma dojke“ – rekla nam je liječnica. „Prehrana, ali i – stres.Stres, prije svega"
Udahnula sam duboko, dobro sam. Sve je dobro, sve je okej. I osim nesanice i ranojutarnje šetnje, koje su se kao repovi ovog iskustva, protegli do Dana poslije – sve je bilo u redu. Svemir je opet bio na svom mjestu, a ružičasta magla se u tom trenu pred mojim nogama počela dizati. Gasila se ulična rasvjeta. Novi radni dan je službeno započeo.
Bila sam dobro. Baš dobro.
I cijelo vrijeme u mislima na žene koje nisu dobro, kao kotao se zakrčkao ovaj tekst. Iako u početku bez ikakve namjere da s nekim drugim, osim sa svojima, podijelim iskustvo, nekako sam u tom trenu osjetila da moram.
Da moram reći ono što sam novo naučila i staro ponovila.
– Rak dojke je najčešći tumor kod žena.
– U Hrvatskoj od raka dojke godišnje oboli 2500 žena. 900 ih umire.
– Svakih nekoliko minuta jednoj se ženi na Planeti dijagnosticira rak dojke.
– Sve mlađe i mlađe osobe razvijaju ovaj karcinom. Starosna dob u kojoj su preporučeni prvi pregledi se pomaknula sa četrdesetih na tridesete.
– U 90% slučajeva je izlječiv ako se dijagnosticira u ranoj fazi.
Na što treba pripaziti?
Uz ono što sam već prije znala i provodila – važnost kontrolnih pregleda i prije četrdesete, samopregledi, promatranje u ogledalu ima li promjena u veličini dojki, pipa li se kvržica, ima li promjene na bradavicama, otekline, boli i iscjetka, mislim da je jako važno napisati ono što nisam znala o raku dojke:
– Zbog veće gustoće žljezdanog tkiva – ženama mlađe dobi se kao dijagnostička metoda preporučuje ultrazvuk prije nego mamografija.
– Svaka trajna nelagoda u dojci ili ispod pazuha može ukazivati na zloćudnu izraslinu.
– Osjećaj težine u samo jednoj dojci koji se ne mijenja tijekom menstrualnog ciklusa može ukazivati na promjenu.
– Bol u dojci ili bradavici, također.
– Povećana toplina jedne dojke, u odnosu na drugu.
– Zadebljanje kože na dojci ili bradavici.
– Izrasline na bradavici.
– Svrbež – ako je lokaliziran uglavnom na jednoj dojci, a ne možete ga povezati s nekom alergijskom reakcijom.
– I najvažnije, vaš osjećaj da je nešto drugačije nego prije.
U slučaju da ne pipate nikakvu izraslinu, a imate neki od ovih simptoma – vrijeme je za stisnuti zube i posjetiti liječnika.
Raspršiti svoju ružičastu maglu.
