"Sve sam knjige već pročitala, sve znam, sve, sve teoretski znam, ali nema pomaka. Ne znam sama kako dalje. Što sad?" – kaže baš svaka žena koju sam upoznala u posljednjih tjedan dana. Prije bih tu rečenicu čula s vremena na vrijeme ili bi se, kao ideja, dala iščitati iz konteksta. U posljednje vrijeme je čujem sve češće, a proteklog tjedna u doslovce svakom novom susretu sa ženama koje zanima rad sa mnom. Da, dođe taj dan kad ne možemo dalje same. Kad pomoćne "dijagnostičke" tehnike nisu dovoljne. Precizno su nam "rekle" kako stvari stoje, ali kako to učiniti, što dalje, zašto se stalno vraćamo ili vrtimo u krug, to nas zbunjuje. Na toj smo razini napravile sve što se dalo. Vrijeme je za novu stepenicu, ili možda bolje – za novu dubinu.
U čemu je razlika između tog poznatog, očito dovršenog sloja i onoga koji je ispred nas? Razlika je u tome što smo u ovom dovršenom sloju osobnog razvoja, kojeg očito ostavljamo iza sebe, bile više u pasivnoj ulozi (išle smo kod pomagača da nam napravi tretman, da nam očita uvid, kod stručnjaka da nam kroz knjigu ispriča sve što smo trebale znati – znači tu smo bile više objekti nego subjekti i tu je bio aktivniji um …). Sad je vrijeme da budemo aktivne, da same počnemo odrađivati izazove i zadatke, uz podršku onih koji to znaju. Da, bez našeg sudjelovanja neće se ništa novo dogoditi. Nije dovoljno leći na stol pa da netko drugi odradi što treba, sad je vrijeme da uđemo u taj sloj kojeg ne vidimo, a tu je. Naša nas podsvijest već dugo čeka, sad smo spremne zaviriti ispod vela, pogledati čega ima dolje.
Upoznati sebe – životni je zadatak. Ogledalo u koje se pogledamo prije nego odjurimo u svakodnevicu ne sudjeluje u upoznavanju sebe. Ono nam potvrdi jesmo li se lijepo nacrtale toga jutra i je li maska u skladu s idejom koju imamo o svom izgledu. Ako nije, podići ćemo obrve, otvoriti pogled, zategnuti lice mimikom i nasmiješiti se čarobno našem "špiglu" – više ili manje zadovoljne transformacijom. O onim pravim ogledalima već sve znamo (kad smo to već sto puta pročitale :)), da su nam drugi ogledalo, da što nam kod njih smeta jest onaj dio naše osobnosti kojeg kod sebe ne prihvaćamo, bla, bla… Ali što s tim što nam drugi zrcale? Što s tim?
Vratimo se trenutak natrag u vrijeme. Kad nas je bolest ili neki drugi okidač natjerao da upoznamo i prihvatimo osobni razvoj kao dio života – bilo nam je uzbudljivo otvaranje tog novog čudesnog i zanimljivog svijeta. Pomaci su došli vrlo brzo, nove knjige, novi ljudi, baš krasno… Možda smo se osjećale čak i malo superiorno u odnosu na druge "nesvjesne". Mi, kao znamo… Sve su to bili slatki trenuci medenog mjeseca. Nismo znale da će taj prvi sloj biti priprema za sljedeći, činilo nam se da je rješenje svih problema tu iza ugla. Time ne želim plašiti nikoga tim sljedećim slojem jer svaki od njih ima svoju ulogu i svoje izazove i svoje nagrade. Ako smo do tu došle, znači da smo spremne. Da nismo, upravo bismo na blagajni plaćale neku novu pedeset i šestu knjigu.
I to uzbuđenje s početka naše avanture u potrazi za sobom sad se transformira u odgovornost da konačno dođemo do nekih odgovora*. Mada odgovori sami po sebi ne znače ništa ako ne napravimo promjenu i ne implementiramo je u svakodnevni život. Odgovori nam daju mir i olakšanje, možemo ih pospremiti u kutiju i staviti na policu, a pravi rad započinje nakon toga. Što to znači "nakon toga"? To je vrijeme odrastanja kad preuzimamo odgovornost za sebe i kad se sami sa sobom dogovorimo jel’ mi to stvarno želimo da nam je bolje ili je to samo igra? Je li ta naša namjera uzemljena, jasna i čvrsta ili je samo površinska manipulacija da u drugom krugu svoje bližnje opet "zahaklamo" da nam budu pri ruci, žale nas, pomažu nam i podržavaju?
Je li vrijeme da uzmemo mač u ruku i rasiječemo ono trnovito grmlje oko dvorca gdje se skriva naša Unutarnja Trnoružica ili i dalje čekamo princa da to napravi za nas? Nekog princa iz druge zemlje? Iz zemlje sa zelenijom travom i s manje trnja? Da mu (neukom) možemo kukati kako je teško bilo spavati iza tog trnovitog obruča… Iako je do sada taj stogodišnji san bio nužno potreban našoj psihi i to nam je vrijeme trebalo da ojačamo, da se pripremimo, da sve pročitamo, sad je vrijeme da krenemo u oslobođenje zatočene sebe.
Da, trebat će pogledati kako smo tamo dospjele (to su oni odgovori koji će završiti u kutiji), možda oplakati to i odtugovati, no to je samo nužni korak bez kojeg nema pomaka. I nemojmo misliti da smo nešto posebno, da je naša sudbina iznimna. Iako jesmo posebne u smislu da nema dvije jednake osobe, nismo posebne u smislu da imamo neka posebna prava ili mjesto pod suncem zbog toga što smo ranjene. Ako malo istegnemo vratove u visinu, vidjet ćemo tisuće i tisuće brežuljaka s dvorcima i trnovitim obručima iza kojih spavaju Trnoružice. Tisuće, milijuni njih. Mnoge od njih se upravo rastežu i bude iz stoljetnog sna.
*zanimljivo, isti korijen riječi: odgovori – odgovornost
