Jesmo li sigurni da će kriza proći?
Ponekad se pitam je li ikada postojalo vrijeme bez krize. Prije ove trenutno prisutne krize bila je aktualna neka druga kriza, a poslije ove krize iz koje se ne vidi izlaz bit će neka treća kriza. Sjećate li se vi vremena bez krize? Obično kad čovjek ima neke planove kao kočnica pojavi se kriza.
Kriza, ta tako ružna riječ poput frigidne, frustrirane zmije koja uvijek smišlja kako da vam zapapri nož u leđima kada se usudite opustiti. Kriza, kao osveta za to što uživamo. Kriza, kao opomena, znak, zločin, kazna, stvarnost. Iskreno, dosta mi je te riječi. Uvijek se vrti ta riječ u svakodnevnom razgovoru da je nemoguće ne primjetiti tu težinu koju je unijela u naš mentalni sklop. Kao da nas kriza mora potpuno zakočiti, lišiti svih želja, snova, planova i samo trebamo u podrumu čekati da prođe. A zapravo, jesmo li sigurni da će proći? Meni se čini kao da se kriza samo pretvara iz jedne u drugu, stapa se s nekom novom.
Osjećam da bi me trebala kočiti jer sam izbombardirana njome, ali nikada nisam željela uložiti više u sebe i u život nego sada. Meni ne bi bio problem strpiti se i pričekati s nekim planovima da sam sigurna da će proći, ali nisam. Nije to ništa strašno, depresivno niti negativno nego je realnost u kojoj živimo i koja nam uz to što je problem predstavlja krizu kao izazov.
Kada je pravo vrijeme za korak naprijed?
Želite li se osamostaliti možda još sada nije najbolje vrijeme jer je kriza.
Želite li se školovati, upisati magisterij, sada vam nije najbolje vrijeme jer je kriza.
Želite li putovati negdje dalje od Opatije, sada vam možda i nije najbolje vrijeme jer je kriza.
Želite li kupiti nešto, razmislite malo bolje jer sada nije vrijeme za to jer je pogodite što – kriza. Ukoliko želite uložiti u bilo što danas, razmislite jer je kriza.
Sav taj strah opravdan je ali može li se zaista živjeti u strahu od krize i poštujući sva ta ograničenja nametnuta lošom slikom i prilikom stanja u našoj državi i svijetu? Jedini način na koji možemo živjeti punim plućima je da krizi ne dajemo toliku važnost i da ne čekamo konstantno da prođe jer što ako nikad ne prođe? Znači li to da nikada nećemo ostvariti zacrtane želje što se tiče obrazovanja? Ako nikad kriza ne prođe, hoćemo li čekati do penzije da se odvažimo kupiti svojih par kvadrata?
Ja baš ne želim čekati da mi prođe mladost i život u strahu od krize premda sam naravno i ja kao i svi prestrašena slikom koju je kriza oslikala grubim bojama. Unatoč tom strahu, upitnicima iznad glave, želim sada zagristi u svoj komad kolača i ne želim čekati sutra.
Hvatanje u koštac s Krizom
Samo zato što je kriza ne znači da cijelo naše tijelo i um moraju biti u konstantnom grču jer je ta riječ postala sveprisutna u našem organizmu. Svaka naša aktivnost je ispunjena tom aveti, svaki naš plan mora biti obazriv prema krizi. Svaka kuna mora biti izvagana više puta prije nego se odvažimo priuštiti si zeru više života. Uvijek je nekako nekakva kriza aktualna, od kad znam za sebe i to ne samo kod nas nego općenito stanje u zemlji govori o tome da prolazimo stalno neku krizu, kako nacionalnu tako i globalnu. Ironično ali jedina sigurna stvar na koju 100% možemo računati je ta kriza.
Neki dan slušajući vijesti sam se opet podsjetila da nismo jako, jako dugo čuli ništa dobro ali da svejedno moramo živjeti kvalitetno, ispunjeno u skladu sa svojim mogućnostima ali se ne odričući želja, snova i planova jer čovjek bez želja je ljuštura bez boja.
Život nema reprizu pa bez obzira na krizu, unatoč nikakvom gospodarskom rastu koji godinama neće nadoknaditi učinke ove a do tada će već živnuti nove krize čije posljedice će sljedeće generacije plaćati, postoje dvije mogućnosti:
1. možemo biti mali miševi i živjeti u strahu bez želja, planova, snova, bez samostalnosti, bez par kvadrata svog doma, bez putovanja, bez investicija u budućnost i bez mnogih stvari koje bi nas učinile sretnima. Ukoliko damo Krizi da zagospodari svakim atomom našeg postojanja pretvorit ćemo se u sivo ništavilo čekanja da kriza prođe. ili
2. možemo se odvažiti u ovoj teškoj krizi, stisci i panici da ŽIVIMO ponosno, dostojanstveno, ne pokleknuvši kukavički pred Krizom, ne kapitulirajući nego živeći tako da ostvarimo pokoju želju, investiramo u neki cilj makar bilo teško. Sve dobre stvari u životu su teško ostvarive pa tako je i borba teška. Najlakše je uvijek odustati i kukati ali je to i najmanje privlačno.
Ponekad mislim da je cijela promocija/fama ove loše gospodarske situacije destimulirala sve nas pa krizu uzimamo kao opravdanje za svaki korak koji ne napravimo, za svaki plan koji ne realiziramo, za svaku investiciju od koje odustanemo i za svaku želju koju si ne ispunimo. Kako se vi nosite s gospođom Krizom koja je kao stari, dosadni, vječni gost naše svakodnevice i ne kani otići, možda je tu zauvijek da ostane i samo nas izaziva da vidi koliko smo jaki? Sjećate li se vi vremena bez krize? Je li postojalo blagostanje ili je to samo mit?
Napisala: Dijana Karabašić
