Prijateljice mi često govore kako ih muči nesigurnost u vezi posla. Nemaju jasnu predodžbu o tome čime bi se zapravo željele baviti. Postoje neke nejasne slike iz djetinjstva o tome kako su voljele plesati, crtati, pisati pjesme ili jednostavno uređivati frizure svojim lutkama…, ali sve je to tako daleko i nedefinirano da je gotovo nemoguće povezati sa sadašnjim životom. A činjenica je da im ono čime se bave u sadašnjem životu ne donosi zadovoljavajuće ispunjenje.
Sjećam se, kada je došao trenutak mog upisa na fakultet, roditelji su mi savjetovali stomatologiju. To nije imalo apsolutno nikakve veze sa mnom i nije mi bilo jasno koje je izvorište takve ideje. Onda sam, razgovarajući sa svojim vršnjacima, shvatila da su i njih njihovi roditelji savjetovali da se školuju za profesiju koja će im kasnije donijeti dobru zaradu i sigurnost. Štogod ta sigurnost značila…
Puno godina kasnije saznala sam da većina studenata medicine, na primjer, upisuje fakultet isključivo na nagovor svojih roditelja. Šokirala me informacija da čak 80% njih uopće ne želi posvetiti svoj život liječenju ljudi. Mogla bih samo u najgorim noćnim morama zamisliti kroz što prolaze ti mladi ljudi prisiljavajući se pamtiti činjenice iz Anatomije i Patofiziologije, dok to nema apsolutno nikakve veze s njihovim stvarnim, unutarnjim pozivom.
Kolektivno je uvjerenje da je važno osigurati si budućnost jednom od cjenjenijih profesija koje će potencijalno donositi puno novaca. Jasno mi je i da roditelji u najboljoj namjeri govore svojoj djeci čime bi se trebala baviti kako bi izbjegla njihove životne pogreške. Svaki roditelj želi vidjeti svoje dijete kako živi u obilju i radosti. A mnogi se osjećaju neostvareno jer se nisu usudili slijediti svoje snove pa ih nesvjesno projiciraju na vlastitu djecu. No, djeca su drukčiji ljudi.
Svako biće je jedinstveno i ima svoje jedinstvene talente. A što je zapravo talent? Po meni, radi se o vrlo jednostavnoj definiciji bez mistifikacije – talent je ljubav prema određenoj djelatnosti. Bilo da se radi o slikanju, fotografiranju, prodaji, šminkanju ili upravljanju tramvajem, iz nekoga razloga određena osoba će zavoljeti baš tu djelatnost! A kada voliš nešto raditi, onda ti nije teško provoditi sate, dane i mjesece ponavljajući i uvježbavajući određenu vještinu. Tako nastaju vrhunski majstori u bilo kojem području ljudskog djelovanja. I ne postoji ništa na ovome svijetu što vježbanjem ne bismo mogli usavršiti.
Pročitala sam prije dosta godina riječi jednoga mudraca koji je tvrdio da apsolutno svaki čovjek na ovoj planeti nosi potencijal jedinstvene djelatnosti i da se nitko drugi ne može tako dobro i na toliko poseban način njome baviti. Kada je čovjek u takvu djelovanju, za njega prestaje biti važno i vrijeme i mjesto. Nakon takvog posla, čovjek se ne osjeća ni iscrpljeno ni prazno. Naprotiv, osjeća radost i smisao, kao da je na pravi način povezan s ostatkom Svemira. I zaista jest, jer tome svjedoče oni ljudi koji su se usudili ponovo povezati sa željama svoga srca.
Nije jednostavno odoljeti strahovima svakodnevice i "prijetećim" računima koji se gomilaju iz mjeseca u mjesec. Nije jednostavno krenuti protiv struje kojoj je u fokusu preživljavanje, a ne stvaran život. A još je zahtjevnije usuditi se čuti samoga sebe. Pa čak i postavljanje kratkog pitanja – Što sam volio raditi kao dijete? – zahtijeva veliku hrabrost, a mnogi bi čak rekli i ludost!
Međutim, postoji bar nekoliko trenutaka u danu, možda svega jedna minuta prije sna, kada možemo udahnuti cijelim bićem i prisjetiti se sretnih trenutaka. Trenutaka u kojima smo se smijali i osjećali slobodno. Možda smo uživali u satima likovnoga odgoja. Možda smo voljeli šivati i dizajnirati odjeću za lutkice. Možda smo voljeli trčati sve brže i brže, osjećajući svježi zrak na svome licu. Igrati nogomet, ili košarku. Možda smo uživali gledati balet i učiti prve korake. Ili smo voljeli saditi biljke s bakom u vrtu…
Toliko je različitih scenarija, baš onoliko koliko i ljudi na Zemlji. A koji je vaš?
S ljubavlju,
Mela
>> potraži Ponedjeljkom ujutro na Facebooku
