Gledam tako u jednom od ovih nedavnih kišnih ljetnih popodneva jednu mamu iz obližnjeg turističkog apartmana kako s prvom zrakom sunca koja se probija između litara kiše vuče sav mogući equipment za plažu i pokušava uhvatiti korak s djecom koja piče po cesti.
Ne znam koliko puta u tom mega-kišnom tjednu sam je vidjela kako stoički odrađuje taj ritual, stružući ružičastom mrežom za ribe po cesti i zapinjući napuhanim plavim dupinom o tuđu ogradu dok su djeca nadglasavala čak i auta koja prolaze. Obično bi se pola sata kasnije isto tako vraćala natrag. Jadna žena, pomislim i ostanem živa. A što „jadna žena“, ne bi da sam ja drugačija.
Presmiješno je kako vidimo druge, kako ne reflektiramo sebe u njima, nego se stavljamo iznad, pored ili čak ispod, vrlo rijetko se poistovjećujemo, osim s nečim od čega nam duša prede. Najizraženije to postane baš u vrijeme spomenute turističke sezone kada nam mjesta vrve stranim svijetom pa se mi nemilo obrušavamo i komentiramo te nesretnike koji su došli protegnuti papke po našoj presvetoj rivi. A vidi onih turista kako sve živo slikaju, vidi ih kako se kupaju od sedam ujutro, vidi im jeftinih sandala – kao da smo ugledali treću vrstu. A kakvi smo to mi kada otputujemo negdje, kakav nam je osjećaj da upiru u nas prstom kao u kakvu endemsku divljač?
Ljeto je i inače idealno za ove sitnodušne obrasce ponašanja naše, kao da nam od vrućine ukuha jal i zavist i reducira se da ga namazati možeš. Pa što nas briga je li ovaj ili onaj išao na more i gdje, kao da nam je oteo rezervaciju ispred nosa, a mi ostali čekati spakiranih kofera na aerodromu. Srce nam uhvati ponovo ritam kad susjeda ispriča da su im propale karte za brodski izlet. Lice nam se rastegne u osmijeh kad kolegica s posla kaže da su se morali vratiti dva dana ranije zbog viroze. Ne promislimo trenutak kako bi nama bilo na njihovom mjestu, nego zadovoljno udahnemo kao iz nargile nakon te zaprimljene informacije.
Još smo gori kad rovarimo po medijima i skeniramo naše zvijezde i zvjezdice, ili bolje rečeno, čestice zvjezdane prašine u vrijeme ljetnih promocija. Haljina bezveze – a naše sve u ormaru ne sliče na jednu poštenu haljinu, previše pudera, naporna , kakav je ono kupaći i je li to uopće kupaći ili su to flasteri, ostarjela je u zadnje vrijeme, što će joj onaj lik u pratnji itd. Za ne povjerovati sve skupa. Petero ljudi radi na tome da netko izgleda kao rajska ptica na slici, a mi frknemo neki prosječni komentar vrteći uvojak ispucale kose i gledajući u polupraznu teglicu kreme. Zašto nam uopće trebaju takve usporedbe i čemu tolika drenaža komentara, uglavnom polunegativnih?
Gdje vidimo sebe bolje? U atraktivnoj pjevačici koja se smiješi savršenih bijelih zuba ili u mami iz reklame koja čupa kosu radi osvježivača za wc školjku jer nije djelotvoran? Ova prva ne izgleda dovoljno dobro, a ova druga ne izgleda dovoljno loše – prema našem sudu vjerojatno.
Kako smo samo skockani u toj našoj glavici, kako nam duh instantno osiromaši kad nas zapljusne nešto nedostižno ili preblještavo ili općenito, kad gledamo druge. Ispada da nas objektivnost uopće ne ide, da nam je wellness za dušu najbolji u obliku rahlog zlobom nadahnutog komentara koji svaki put padne na plodno tlo. Zaboravljamo da su – drugi – isto samo ljudi, sa svojim sretnim i nesretnim trenucima.
