Naši ljubimci nisu ljudska vrsta, no često (i pogotovo) kada nam se ne sviđa nešto što rade, pridodajemo im ljudske karakteristike. Najčešće kažemo da su nezahvalni. Koliko sam puta čula, pa sve sam mu dala, živi bolje nego ja, no on i dalje grize stvari po kući ili laje na vrata i slično…
No jesmo li doista pružili svom psu (ljubimcu) baš ono što njemu treba? Ili smo mu pružili ono što mi mislimo da bi mu trebalo. Nije jednako, dapače, nije pravedno prema našem ljubimcu.
Svaki ljubimac unutar svoje vrste ima svoj karakter, svaki ima svoju gensku priču koju nosi, kao i svoju povijest (pogotovo vrijedi za udomljene životinje već odraslije dobi). Da bismo mogli za svojega ljubimca stvoriti okolinu u kojoj će se on osjećati ugodno, sigurno, gdje će imati dovoljno mentalne i fizičke stimulacije, trebamo se potruditi da ga upoznamo.
Svatko od njih ima svoje preferencije, želje, fizičke mogućnosti, itd… Ako im namećemo stvari za koje mi mislimo i vjerujemo da su za njih najbolje, a oni se potom ponašaju na način koji nama ne odgovara, mi se na njih onda ljutimo. No zapravo, naš ljubimac samo govori na svoj način (znači, ne ljudskim govorom jer za to nemaju mogućnost) da im to zapravo ne odgovara ili jednostavno ne razumiju što (ne) želimo da rade.
Često očekujemo od svojih ljubimaca da se potpuno, lako i brzo prilagode našem načinu života. No zaboravljamo da to uopće nije lagano, jer naš ljudski način života često njima uopće nije prirodan. Tražimo od njih da se ponašaju kao ljudi, da nas razumiju u potpunosti, i da jednostavno rade ono što mi želimo.
No oni to ne mogu, trebaju našu pomoć, strpljenje, razumijevanje i shvaćanje njihovih potreba. Nije se lako sporazumjeti i razumjeti s nekim tko ne priča jednakim jezikom kao i mi.
Naši ljubimci nisu krivi ako ih mi ne razumijemo; na nama je da se potrudimo bolje razumjeti što nam naš ljubimac poručuje. Ponekad nečija ljubav ili dobra namjera nije nužno dobra ni za nas, zar ne?
Jednako vrijedi za naše ljubimce.
Jelena Kallay
