Ljudi su počeli skupljati vlastito sjeme i organizirano uzgajati vlastitu hranu pred 12 000 godina. Upravo je sjeme omogućilo nastanak prvih civilizacija. Unatrag sve te godine pa do danas, uzgajale su se na tisuće raznih vrsta diljem svijeta: u Kini preko 1000 sorta riže, u Južnoj Americi preko 5000 sorta krumpira, u SAD u 19. stoljeću uzgajalo se je preko 7000 sorta jabuka. Danas se u svijetu na veliko sade samo 4 sorte krumpira. Od početka 1900-tih do kraja 20-tog stoljeća, broj vrsti voća i povrća koje su se uzgajale u poljodjeljstvu smanjio se je za 97%. Ovaj postotak nam govori o strahovitom gubitku biološke raznolikosti i ogromne posljedice za budućnost čovječanstva.
Budućnost čovječanstva ovisi o hrani, a hrana ovisi o sjemenju. A u tom području dolazi do najgoreg oblika privatizacije ikada – korporacije patentiranjem privatiziraju ljudsko nasljeđe. Ne patentiraju se samo nove, GMO vrste, nego i autohtone sorte koje su narodi uzgajali stoljećima. Patentiranje tradicionalnog znanja nije izum, to je krađa – naziva se biopiratstvo i događa se u cijelom svijetu (više o temi ovdje) Ukoliko neka korporacije patentira neku starinsku vrstu koju sadite na vrtu, više ne smijete sijati tu vrstu ili čuvati njeno sjeme, bez da platite naknadu korporaciji koja je vlasnik patenta. A upravo te korporacije su nemilosrdne u tužbama protiv malih farmera i bacaju ih namjerno u propast. Više o tome možete pogledati u dokumentarom filmu «Budućnost hrane».
Sva obećanja velikih korporacija vezane uz GMO vrste o većim urodima, o manje trovanja prskanjem i o rješavanju problema gladi u svijetom pokazala su se lažnima. Urodi nisu bili niti upola veliki koliko je bilo obećano, a korovi i nametnici su tokom vremena razvili otpornost na nove herbicide i pesticide. Tako danas GMO usjeve treba prskati 8 puta većom količinom otrova nego je to bilo na početku. A GMO sjeme je sjeme koje u sebi ima gen otpornosti na herbicid koji se prodaje uz to sjeme: dakle ono je razvijeno s namjerom da mora biti prskano. Što se više prska, to više treba prskati. Dakle sve se više truje. Danas su proizvođači sjemenja uglavnom kemijske industrije sredstava za «zaštitu» bilja, a koje su preuzele većinu sjemenarni diljem svijeta.Genetska uniformiranost koju nude takvi proizvođači sjemenja veliki je potencijal za svjetsku glad.
Sjeme velikih korporacija nije prilagođeno posebno zemljištima na koje se sije, nije otporno na sušu ili previše vlage. Polja u konvencionalnoj poljoprivredi su ogromna polja monokultura i idealna su za širenje nametnika ili bolesti koja prati tu jednu jedinu vrstu koja se sije na to zemljište. Ukoliko dođe do prirodnih katastrofa poput suše, zaraze novom bolešću ili napad nametnika, koji su sve otporniji usljed učestalog prskanja, može doći do uništenja cijelog uroda, dakle svjetske gladi. To se je već tokom povijesti događalo, kada su bolesti pokosile cijelu urod krumpira i slično, a cijele nacije gladovale.
Naša budućnost je u bioraznolikosti, u drukčijem načinu obrade tla, u organskoj poljoprivredi koja troši manje resursa, koja treba puno manje vode i koja ne truje zemlju. Naša budućnost je u sjemenju koje su poljoprivrednici i vrtlari uzgajali i odabirali stoljećima, u velikoj raznolikosti sorti. Svakom novom generacijom biljaka vrtlari su uvijek birali najljepše, najrodnije i najotpornije biljke da s njih uzmu sjeme za daljnje razmnožavanje. Svake nove godine biljke su se prolagođavale klimatskim uvjetima u kojima rastu, pa tako i postale otporne na lokalne klimatske prilike i neprilike: na sušu, močvarno tlo i sl. Ukoliko imate velika polja zasijane monokulturom i pogodi ih neka nova bolest protiv koje još nema «lijeka», ostati ćete bez svega. Ukoliko imate tu istu površinu zasađeno raznim vrstama, pa i u slučaju pojave bolesti i nekih vremenskih neprilika, uvijek će nešto izrasti i roditi i nećete ostati gladni.
U našim krajevima nažalost svjedoci smo nestanka lokalnih sjemenarni koje su održavale lokalne autohtone sorte. Jedna sjemenarna iz Slovenije koja održava brojne autohtone sorte, u vlasništvu je stranaca i pred stečajom. Time je ugrožena budućnost brojnih autohtonih slovenskih vrsti, a imaju u asortimanu i neke hrvatske autohtone sorte. U Hrvatskoj nažalost takve sjemenarne niti nema koliko znam, sjemenarstvo je uništeno lošom državnom politikom negdje 80-tih godina prošlog stoljeća i ništa se do danas nije promijenilo. Nemamo niti banku gena koju bismo po zakonu morali imati.
Danas je većina sjemena domaćih ponuditelja prepakirano sjeme uvezeno iz Italije. To sjeme je uzgajano plantažno, uniformirano, nije prilagođeno našoj klimi i ne može dati tako dobre rezultate kao domaće, autohtone vrste. Radi smanjenja troškova po jedinici i većeg profita, sve je manje vrsti u ponudi. Također, sjeme koje se nudi u sjemenarnama sve se više prilagođava potrebama velikih proizvođača: čim bolji i brži urod, te prilagođavanje branje strojevima. Zato su npr. rajčice sve tvrđe i deblje kore – da bi se lakše strojno brale bez oštećenja. Nažalost, prilikom prilagodbe te su sorte izgubile svoju aromatičnost i ukus. Te vrste također sve dozrijevaju istodobno, a svakom je vrtlaru u cilju imati povrće čim duže kroz sezonu, pa su takve vrste u vrtovima i bile razvijane, za berbu cijele sezone.
Zato je sjeme koje su uzgajale naše bake, koje se je prenosilo s koljena na koljeno i prilagođavalo uvjetima u kojima je raslo, ono sjeme koje vam može osigurati najbolji urod. Ono je prilikom prirodnog odabira razvilo otpornost, ali istodobno su to i ukusne sorte. Svi koji su isprobali okus starinskih sorti rajčica znaju o čemu pišem – to je neusporedivo s današnjom «industrijskom hibridnom» rajčicom i sve više ljudi želi natrag onaj okus «prave» rajčice. Ali nažalost sve manje ljudi čuva vlastito sjeme jer je svo sjeme bilo dostupno u dućanima. A kako dakle izbor postaje sve uži i sjemenarne nestaju, gubimo nepovratno sve više naših autohtonih vrsta. Stoga se moramo kao pojedinci malo više angažirati u čuvanju sjemenja, za nas i za buduće generacije.
U Hrvatskoj postoji nekoliko udruga koje se bave očuvanjem biološke raznolikosti i koje održavaju starinske sorte. Kod njih postoji mogućnost nabave sjemenja za daljnje razmnožavanje. Udruga «Biovrt – u skladu s prirodom» čija sam predsjednica je jedna od njih, i posebno sam ponosna na održavanje starinskih sorti rajčica, mahunarki i dvije sorte starinske salate.
Kao pojedinac, možete dakle starinske sorte nabaviti u udrugama, putem njihovih internet stranica ili razmjena sjemenja koje one organiziraju. Ali svakako bi bilo najpoželjnije da se aktivnije angažirate u svojoj okolini i probate pronaći starinske sorte koje još nekolicina ljudi održava. Time možete pridonjeti očuvanja vrsti koje su pred nestankom, a koje su veliko biološko bogatstvo za opstanak ljudi u budućnosti.
Naravno, dok uspijete pronaći takve vrste, ne zaboravite mi se javiti za razmjenu sjemenja :).
