Gubitak djeteta iskustvo je koje mijenja život, a o kojem se, unatoč njegovoj težini, još uvijek ne govori dovoljno otvoreno. Upravo zato svjedočanstva žena koje su prošle kroz takvo iskustvo mogu biti važna podrška drugima – ne samo onima koje se suočavaju sa sličnom boli nego i trudnicama koje trebaju znati da njihova zabrinutost zaslužuje pozornost.
Jedno takvo svjedočanstvo donosi Nastasja Chiara Petrić, koja je u novoj epizodi podcasta Vulva je WOW!, u razgovoru s certificiranom fitoterapeutkinjom i voditeljicom podcasta Martinom Tuta, podijelila iskustvo gubitka prve kćeri, trudnoća nakon tragedije i majčinstva koje je dobilo sasvim novu dimenziju.
Sve je bilo u redu, a onda je osjetila da nešto nije kao inače
Njezina prva trudnoća protjecala je uredno. No, na samom kraju 37. odnosno početkom 38. tjedna, jedne je večeri primijetila da se djevojčica ne miče onako kako je naviknula. Osjećaj da nešto nije u redu potaknuo ju je da sa suprugom ode na hitni pregled.
Ondje je saznala vijest koja joj je zauvijek promijenila život – njezina djevojčica Chiara preminula je prije rođenja. Nakon toga uslijedio je vaginalni porod koji je trajao 44 sata. Suprug je cijelo vrijeme bio uz nju, a važnu potporu pružilo joj je i medicinsko osoblje. Željeli su doznati i što je dovelo do tragedije. Prema Nastasjinim riječima, nalazi su pokazali da se pupkovina omotala oko Chiarina vrata. Slična se situacija, no uz drukčiji ishod, ponovila i u njezine dvije sljedeće trudnoće. Saznanje o mogućem uzroku nije moglo umanjiti bol, ali je otvorilo i neka nova pitanja o trudnoći, majčinstvu i svemu što dolazi nakon gubitka.
Od osobne boli do poruke koja može pomoći drugim ženama
U početku joj nije bilo jednostavno javno govoriti o onome što je proživjela. Prvi put svoje je iskustvo podijelila anonimno, u obliku pisma posvećenog Chiari. Nije željela da pozornost bude usmjerena na nju, nego na djevojčicu koju je izgubila.
Nekoliko godina poslije odlučila je istupiti pod vlastitim imenom i prezimenom. Premda se pribojavala da bi njezino svjedočanstvo moglo dodatno uznemiriti trudnice, ubrzo je shvatila koliko ono može značiti drugima. Javljale su joj se žene koje su, nakon što su čule njezinu priču, počele pažljivije pratiti pokrete svojih beba i potražile liječničku pomoć kada su primijetile promjene.
Upravo je to jedna od najvažnijih poruka koju želi prenijeti: trudnoća ne bi trebala biti razdoblje neprestane zabrinutosti, ali ni vrijeme u kojem žene preispituju imaju li pravo reagirati kada osjete da nešto nije u redu. Promjene u uobičajenom obrascu pokreta djeteta ne treba zanemarivati. Ako trudnica primijeti da se beba miče manje ili drukčije nego inače, važno je odmah se javiti zdravstvenom osoblju, bez čekanja i bez straha da će njezina zabrinutost biti proglašena pretjeranom.
Majčinstvo nakon gubitka: nova trudnoća ne znači zaborav
Nakon Chiarine smrti Nastasja je postala majka još dvoje djece. No nove trudnoće nisu značile da je prethodno iskustvo ostalo iza nje. Naprotiv, donijele su nove izazove i strah od mogućnosti da se tragedija ponovi. Jedna od trudnoća već je u petom tjednu bila obilježena operacijom slijepog crijeva, a poslije su uslijedili i drugi zdravstveni izazovi – od hematoma do zabrinjavajućih nalaza protoka krvi i boravaka u bolnici.
U razgovoru s Martinom Tuta osvrnula se i na prve godine majčinstva te na način na koji je gubitak prve kćeri utjecao na njezin odnos prema djeci i roditeljskoj ulozi. Jer dolazak novog djeteta ne briše prethodni gubitak. Ljubav prema djeci koja su danas uz nju ne isključuje ljubav i sjećanje na djevojčicu koju nije imala priliku upoznati i odgajati.
Kada teško iskustvo dodatno poveže partnere
Poseban dio razgovora posvećen je partnerskim odnosima nakon gubitka djeteta. Takvo iskustvo može snažno utjecati na oba partnera, a svatko se s tugom nosi na svoj način. Nastasja ističe koliko joj je značila suprugova prisutnost i podrška tijekom najtežih trenutaka.
Svjesna je da ovakve situacije neke parove mogu udaljiti, no njih su, kako ističe, dodatno povezale. Važnom smatra i podršku žena koje su prošle slično iskustvo. Razgovor s osobama koje razumiju specifičnost takvog gubitka može smanjiti osjećaj usamljenosti i pružiti prostor za emocije koje je ponekad teško objasniti okolini.
Chiarino ime ne treba prešućivati
Danas Nastasja više ne osjeća potrebu skrivati svoju priču niti se pita hoće li njezino spominjanje Chiare nekome izazvati nelagodu. Ne želi da se ime njezine djevojčice izbjegava, kao ni da se njezino postojanje prešućuje. Za nju je govor o gubitku postao način očuvanja sjećanja, ali i prilika da vlastito iskustvo pretvori u nešto što može biti korisno drugima. Jer ponekad upravo jedna iskreno ispričana priča pruži osjećaj razumijevanja osobi koja misli da je sama u onome što proživljava.
Njezino gostovanje u podcastu Vulva je WOW! podsjetnik je da o perinatalnom gubitku treba govoriti s više empatije, razumijevanja i otvorenosti. I da nijedna žena ne bi trebala osjećati kako svoju bol, zabrinutost ili potrebu za razgovorom mora zadržati za sebe.
Pročitaj i ovo:
- Porod kakav je priželjkivala: Zašto je Ivona Jurić odabrala Podobnik
- Koga štitimo ako izbjegavamo razgovor o smrti – svoje dijete ili svoje unutarnje Dijete?
- Roditeljstvo je lakše kada prestanemo juriti za savršenstvom
