Ove nedjelje, 20. rujna, zagrebački Jarun ponovno će postati Maraton nade, mjesto na kojem se ne trči za rezultat, nego za cilj veći od same trke. Na 27. Terry Fox Runu, građani će hodati, trčati, voziti bicikle i okupljati se kako bi podržali istraživanje raka. Iza hrvatske priče o Terryju Foxu već gotovo dva desetljeća stoji i Illeana Cesarec, glasnogovornica, koja se ovoj plemenitoj akciji priključila još prije 20 godina, a danas je jedna od osoba koje najbolje poznaju njezinu hrvatsku priču – od prvih izdanja do gotovo 5000 sudionika na Jarunu prošle godine.
Maraton nade koji nastavljaju milijuni ljudi diljem svijeta
Ovogodišnji slogan ‘Finish it!’ podsjetnik je na ono što je u središtu cijele akcije: Terry Fox svoj Maraton nade nije uspio završiti, ali su ga nastavili milijuni ljudi diljem svijeta. U Hrvatskoj su kroz Terry Fox Run dosad prikupljena sredstva premašila milijun eura, a ovogodišnja donacija ponovno će biti usmjerena u istraživanje raka, konkretno lobularnog raka dojke na Institutu Ruđer Bošković.
Što nakon 27 godina još uvijek pokreće ljude da dođu na Jarun? Zašto je važno da se Terryjeva priča ponovno ispriča novim generacijama i koliko jedan mali osobni doprinos zaista može značiti znanosti – za naš portal otkriva Illeana Cesarec.
Uz Terry Fox Run ste već 20 godina. Što vas i danas, nakon toliko vremena, najviše veže uz ovu priču?
Kroz odrastanje sam, nažalost, i u vlastitoj obitelji izgubila blisku osobu zbog raka i mislim da nakon takvih iskustava ovakve priče jednostavno doživljavate drugačije. Ali uz Terry Fox Run me možda najviše veže njegova ljudskost. Svi živimo brzo, stalno jurimo prema nekom sljedećem projektu, rezultatu, obvezi ili cilju. I meni je važno da u tom ritmu dio svog vremena, energije i onoga što znam raditi usmjerim i prema nečemu što je veće od nas samih, a što može napraviti razliku.
Naravno, vežu me i ljudi. Oni koji su uz nas godinama, oni koji se svake godine vraćaju na Jarun, partneri, volonteri, kolege, ali i oni koji će ove godine možda prvi put doći. Mislim da svi, bez obzira na to koliko nam se životi razlikuju, imamo potrebu ponekad biti dio nečega što je jednostavno dobro i ima smisla. A upravo je Terry možda najbolji dokaz koliko daleko takva ljudska potreba može otići. Svoju osobnu i iznimno tešku priču pretvorio je u nešto što već desetljećima daje nadu i pomaže drugima. I upravo mi je to i danas jednaka motivacija da nastavimo njegovim koracima.
Ove se godine održava 27. izdanje utrke. Kad pogledate sve te godine iza sebe, što se najviše promijenilo – ljudi koji dolaze, način na koji se akcija prati ili možda sama atmosfera na Jarunu?
Promijenilo se gotovo sve, a zapravo se nije promijenilo ništa bitno. Promijenili su se kanali komunikacije, način na koji pratimo akciju, generacije koje dolaze, način na koji kompanije sudjeluju. Ali potreba ljudi da budu dio nečega što ih povezuje i što ima smisla ostala je ista. Mislim da danas možda čak i više nego prije tražimo upravo takve trenutke.
I Terryjeva obitelj najbolji je dokaz koliko jedna ideja može trajati. Oni su svoj život posvetili njegovu nasljeđu i tome da njegov Maraton nade nastavi živjeti. Četrdeset i šest godina poslije Terry i dalje pokreće ljude diljem svijeta, a mi ćemo se 27. put okupiti na Jarunu iz potpuno istog razloga. Zato bih rekla, sve se promijenilo, ali ono najvažnije nije.
Ovogodišnji slogan je ‘FINISH IT!’. Kako ga vi osobno doživljavate i što biste voljeli da zajedno ‘završimo’?
Slogan humanitarne trke uvijek proizlazi iz Terryjeve priče i nasljeđa koje njegova obitelj već desetljećima čuva i nastavlja, a ‘Finish it!’ meni je osobno jedan od najsnažnijih. Terry nije uspio završiti svoj Maraton nade, ali njegova obitelj, a onda i milijuni ljudi diljem svijeta, nastavili su ga umjesto njega.
Posebno mi je drago što su ‘Finish it!’ zadržali i drugu godinu zaredom. Možda tu malo govori i moja profesionalna perspektiva, ali živimo u vremenu u kojem stalno mislimo da moramo ponuditi nešto novo, novi slogan, novu kampanju, novu interpretaciju. A neke poruke jednostavno ne treba mijenjati kada govore sve što treba reći. Voljela bih da ‘Finish it!’ ostane slogan sve dok ga jednoga dana zaista ne budemo mogli izgovoriti kao završenu rečenicu. Jer cilj nije završiti trku na Jarunu. Cilj je završiti Terryjev Maraton nade i borbu protiv raka.
Kroz Terry Fox Run u Hrvatskoj dosad je prikupljeno gotovo milijun eura. Znate li koji je točan iznos i možete li nam reći koliko je konkretnih istraživanja i projekata raka dosad podržano?
U Hrvatskoj smo dosad prikupili više od milijun eura, a u Kanadi je Terry Fox Zaklada kroz godine prikupila više od milijardu dolara za istraživanje raka. Iza tih velikih brojki stoji ono što je puno važnije, konkretna znanost.
Posebno smo ponosni što sredstva koja prikupljamo ostaju u Hrvatskoj i podržavaju rad hrvatskih znanstvenika. Projekti koje financiramo prolaze stručnu evaluaciju, a činjenica da istraživanja naših znanstvenika dobivaju priznanje i podršku institucija povezanih s Terry Fox istraživanjima u Kanadi za mene dodatno potvrđuje njihovu vrijednost. To je važna poruka ljudima koji doniraju 20 eura za majicu: taj novac nije simbolična gesta. Kada ga spojimo s tisućama drugih donacija, on postaje dio ozbiljnog znanstvenog rada koji može imati puno širi značaj.
Prošle godine na Jarunu se okupilo gotovo 5.000 ljudi i prikupljeno je 15.000 eura. Što biste ove godine voljeli vidjeti – još više ljudi na Jarunu, veći iznos donacije ili oboje? Imate li zacrtanu brojku?
Oboje, naravno, ali ne bih postavljala jednu brojku kao mjerilo uspjeha. Voljela bih vidjeti još više ljudi na Jarunu, ali posebno bih voljela vidjeti još više kompanija koje se uključuju u akciju. Građani su godinama nevjerojatno vjerni Terry Fox Runu, dolaze, kupuju majice, doniraju i vraćaju se, ali mislim da postoji prostor da im se još snažnije pridruži poslovna zajednica.
Također, ne mora svaka podrška biti velika, sjetimo se da je važno sudjelovati. Ako ove godine dobijemo još nekoliko kompanija koje će reći ‘ovo je i naša priča’, meni je to jednako važan rezultat kao i veća brojka na kraju dana. Naravno, želim i da ostanemo bez svih majica. Ove godine je minimalna donacija za majicu 20 eura, pa je to najjednostavniji način da svatko napravi svoj mali doprinos.
Kad se zbroje majice, donacije građana i podrška kompanija, kako danas izgleda financijska slika Terry Fox Runa? I koliko je teško pronaći partnere koji su spremni podržati ovakvu akciju?
Bez partnera ovakva akcija ne bi mogla imati kontinuitet koji ima. Čine je građani koji kupuju majice i doniraju, kompanije koje daju financijsku podršku, ali i naši sjajni partneri i volonteri koji doniraju svoje proizvode, usluge, medijski prostor, vrijeme i znanje. I da, danas nije jednostavno pronaći donatore. Kompanije dobivaju puno zahtjeva, budžeti imaju svoje limite i razumijem da nitko ne može podržati sve. Ali zato bih ovo iskoristila i kao mali poziv. Ne morate biti veliki donator da biste bili dio Terry Fox Runa. Možete uključiti zaposlenike, kupiti majice za svoj tim, dati donaciju, ponuditi uslugu ili pomoći da priča dođe do još ljudi.
Voljela bih da sve više kompanija Terry Fox Run ne doživljava samo kao projekt koji mogu sponzorirati, nego kao priliku da zajedno sa svojim ljudima naprave nešto dobro. Mislim da je vrijednost takvog sudjelovanja puno veća od logotipa na eventu.
Terry Fox Run zapravo nije utrka u klasičnom smislu – nema pobjednika ni nagrada. Na koje se sve načine ljudi mogu uključiti u akciju, čak i ako nisu trkači? I koliko vam je važno da svatko može pronaći svoj način sudjelovanja?
Prvo – uopće ne morate trčati. I mislim da to nikad ne možemo dovoljno naglasiti. Možete hodati, trčati, voziti bicikl, doći s djecom, prijateljima, kolegama ili ljubimcem. Možete napraviti cijeli krug ili samo dio. Možete kupiti majicu, donirati ili jednostavno doći i podržati akciju.
Meni je jedna od najljepših stvari Terry Fox Runa upravo to zajedništvo jer ovdje zaista ima mjesta za svakoga. Nije važno jeste li sportaš, koliko imate godina ni koliko brzo ili daleko možete ići. Svatko može pronaći svoj način da bude dio priče i napravi svoj korak. Koliko će on biti brz ili velik, potpuno je nevažno. Važno je da ga napravimo zajedno.
Novac će ove godine ponovno biti usmjeren u istraživanje raka, konkretno lobularnog raka dojke. Zašto vam je važno podržati baš to istraživanje i što će ono omogućiti znanstvenicima na Institutu Ruđer Bošković?
Prije svega zato što vjerujemo hrvatskim znanstvenicima i kvaliteti projekta koji su razvili. Lobularni rak dojke specifičan je jer ga zbog načina na koji raste može biti teže prepoznati klasičnim metodama. Cilj istraživanja na Institutu Ruđer Bošković zato je vrlo konkretan: pronaći nove modele koji bi omogućili njegovo ranije otkrivanje i učinkovitije terapije.
Nama je važno da ljudima to približimo jednostavno. Iza svih stručnih termina zapravo stoji pitanje koje svi razumijemo: možemo li bolest pronaći ranije i možemo li je bolje liječiti?
Posebno smo ponosni što kvalitetu rada naših znanstvenika prepoznaju i međunarodni stručnjaci, a projekt je prošao evaluaciju Terry Fox Instituta za istraživanja u Kanadi. Mislim da ponekad premalo govorimo o tome koliko kvalitetnu znanost imamo ovdje, u Hrvatskoj. Imamo izvrsne ljude i znanje. Na nama je da im pomognemo stvoriti uvjete da to znanje jednog dana postane konkretna pomoć pacijentima, ovdje, ali i puno šire.
Jedan od izazova svake dugovječne akcije je privući nove generacije. Koliko današnji mladi uopće poznaju Terryjevu priču i kako im je približiti na način koji im je blizak?
Mislim da ne možemo mladima reći: ‘Ovo traje 27 godina i zato bi vam trebalo biti važno.’ Dugovječnost sama po sebi nije razlog da se netko poveže s pričom. Moramo im ponovno ispričati Terryja.
Bio je tek 21-godišnjak koji se suočio s teškom bolešću i koji je, unatoč bolesti, amputaciji i fizičkoj boli, umjesto da se pita ‘zašto ja?’, odlučio napraviti nešto za druge. S protezom je krenuo trčati preko Kanade, bez društvenih mreža, bez milijuna pratitelja i bez velikog komunikacijskog stroja iza sebe. I uspio je pokrenuti nešto što gotovo pola stoljeća kasnije i dalje živi diljem svijeta.
Mislim da je to zapravo priča koju današnje generacije jako dobro mogu razumjeti. Autentična je, hrabra i dokazuje da jedna osoba stvarno može pokrenuti promjenu. Naš je posao pronaći današnji jezik i kanale kojima ćemo je ispričati. Terryjevu priču ne trebamo modernizirati. Trebamo je samo ponovno učiniti vidljivom.
Kad zamislite Terry Fox Run za deset ili dvadeset godina, što biste voljeli da ostane isto, a što biste voljeli da se promijeni?
Najviše od svega voljela bih da možemo reći da je Maraton nade stigao do cilja. Da je rak bolest koju možemo rano otkriti, učinkovito liječiti i izliječiti. To bi bio najljepši mogući razlog da Terry Fox Run kakav danas poznajemo više nije potreban.
Ako za deset ili dvadeset godina još ne budemo tamo, onda želim samo jedno, da ne stanemo. Da nove generacije preuzmu Terryjevu priču, da znanstvenici nastave pomicati granice, a građani i tvrtke nastave vjerovati da svojim doprinosom mogu napraviti razliku. I da se svake godine ponovno okupimo s istom idejom s kojom je Terry krenuo kroz Kanadu. Sve dok Maraton nade ne stigne do cilja.
Pročitaj i ovo:
- Dejan Nemčić: Škola ne treba stvarati samo dobre učenike, nego i dobre ljude
- Školska posla: Djeca koja su preopterećena su češće anksiozna
- Darko Kontin: Otkad sam postao tata, drugačije gledam na kuhanje
