Kronična bol ne utječe samo na tijelo. Kada traje mjesecima, ne popušta na uobičajene terapije i počne oblikovati svakodnevicu, sve se češće postavlja pitanje: događa li se u pozadini još nešto što klasičan pristup boli ne prepoznaje dovoljno?
Novo istraživanje Sveučilišta u Tokiju otvara upravo tu temu. Znanstvenici su proučavali vezu između kronične boli i osobina povezanih s ADHD-om te otkrili da su ADHD osobine znatno češće među pacijentima s dugotrajnom boli nego u općoj populaciji. Još važnije, ta veza nije nužno izravna – čini se da anksioznost, depresija i negativni obrasci razmišljanja o boli mogu imati važnu ulogu u tome kako osoba doživljava jačinu boli.
Što je nova studija otkrila o kroničnoj boli?
Studija, objavljena u časopisu Scientific Reports, obuhvatila je 958 pacijenata liječenih u multidisciplinarnim centrima za bol u Japanu. Riječ je o osobama s kroničnom boli koja je trajala najmanje tri mjeseca i nije se dovoljno smanjila unatoč standardnoj medicinskoj skrbi.
Istraživači su utvrdili da su osobine povezane s ADHD-om bile oko 2,4 puta češće kod pacijenata s kroničnom boli nego u općoj populaciji. U skupini osoba s izrazito jakom boli, odnosno prosječnom ocjenom boli 9 ili 10 na ljestvici od 0 do 10, više od četvrtine sudionika imalo je pozitivan probir na ADHD osobine.
To ne znači da ADHD automatski uzrokuje kroničnu bol. Studija je pokazala povezanost, ali ne i izravnu uzročno-posljedičnu vezu. Važno je i to da se radilo o upitnicima za probir, a ne o formalnoj kliničkoj dijagnozi ADHD-a. Ipak, rezultati upućuju na to da bi kod dijela pacijenata s dugotrajnom boli bilo korisno promatrati širu sliku – uključujući pažnju, impulzivnost, emocionalnu regulaciju, anksioznost i depresivne simptome.
Kako ADHD osobine mogu pojačati doživljaj boli?
ADHD se najčešće povezuje s nepažnjom, impulzivnošću, hiperaktivnošću ili teškoćama u organizaciji. No kod odraslih se često očituje i kroz emocionalnu disregulaciju, unutarnji nemir, teškoće u nošenju sa stresom i pojačanu osjetljivost na frustraciju.
Prema istraživačima, upravo ti psihološki i emocionalni čimbenici mogli bi pojačati doživljaj boli. Anksioznost može držati mozak u stanju pojačane pripravnosti, depresija može sniziti prag podnošenja boli, a katastrofiziranje boli – stalno očekivanje najgoreg ishoda – može učiniti bol težom za regulaciju.
Drugim riječima, kronična bol nije “umišljena” ako je povezana s mentalnim zdravljem. Ona je stvarna, ali način na koji je živčani sustav obrađuje može biti pod utjecajem psiholoških i neuroloških čimbenika.
Zašto se ova veza često previdi?
Jedan od razloga je taj što se ADHD i dalje često doživljava kao poremećaj dječje dobi. Mnogi odrasli s ADHD-om nikada ne dobiju dijagnozu, osobito ako se njihovi simptomi ne uklapaju u stereotipnu sliku hiperaktivnosti.
S druge strane, liječenje kronične boli tradicionalno se često usmjerava na tijelo: lijekove, fizikalnu terapiju, zahvate, blokade živaca ili rehabilitaciju. Takav pristup može biti potreban i koristan, ali kod dijela pacijenata možda ne obuhvaća sve čimbenike koji održavaju bol.
Dr. Satoshi Kasahara iz Sveučilišne bolnice u Tokiju istaknuo je da su kliničari u praksi često susretali pacijente s kroničnom boli koji ne reagiraju dobro na uobičajene tretmane, a pritom pokazuju karakteristike koje se često viđaju kod ADHD-a, poput nepažnje, impulzivnosti i teškoća s emocionalnom regulacijom.
Kronična bol uključuje i tijelo i živčani sustav
Jedna od najvažnijih poruka ove studije jest da kronična bol traži širi, biopsihosocijalni pristup. To znači da se uz fizičke uzroke promatraju i psihološki, neurološki i socijalni čimbenici koji mogu utjecati na bol, funkcioniranje i oporavak.
Kod nekih ljudi bol može početi zbog ozljede, bolesti ili upale, ali se s vremenom u njezino održavanje mogu uključiti i drugi mehanizmi: stres, loš san, strah od pokreta, depresivnost, anksioznost ili stalno usmjeravanje pažnje na bol.
Zato tvrdnja da bol nije samo fizička ne znači da se nečije iskustvo umanjuje. Naprotiv, ona otvara prostor za preciznije liječenje – osobito kod pacijenata kojima standardni pristupi nisu donijeli očekivano olakšanje.
Što ovo znači za liječenje kronične boli?
Ako se kod osobe s kroničnom boli prepoznaju ADHD osobine, anksioznost, depresija ili izraženi negativni obrasci razmišljanja o boli, liječenje bi se moglo proširiti i na te čimbenike.
Istraživači navode da pristupi poput kognitivno-bihevioralne terapije, rehabilitacijskih programa i tjelovježbe mogu pomoći u smanjenju anksioznosti, depresije i katastrofiziranja boli, što posredno može utjecati i na samu kroničnu bol.
Zaključak nije da svaku kroničnu bol treba promatrati kroz ADHD, nego da dugotrajna bol ponekad traži širu procjenu. Kada se uz fizičke simptome uzmu u obzir i mentalno zdravlje, san, stres, emocionalna regulacija i način na koji živčani sustav obrađuje bol, liječenje može biti bolje prilagođeno stvarnom iskustvu pacijenta.
Pročitaj i ovo:
- Ova jednostavna praksa može pomoći kod depresije i ADHD-a, otkriva studija
- Kronična upala i stres idu ruku pod ruku – evo kako im stati na kraj
- Manjak ovog nutrijenta mogao bi biti povezan s anksioznošću, pokazuje istraživanje
