Još kao djevojčica, okružena konjima, psima i mačkama, Emma Drobnjak naučila je slušati ono što životinje ne mogu izgovoriti riječima. Iz jednog slučajnog susreta u staji, iz borbe za zdravlje voljene kobile i odluke da ne odustane pred neizvjesnošću, rodila se priča o djevojci koja je odlučila život posvetiti brizi za one koji ovise o ljudskoj odgovornosti i savjesti.
Danas, između predavanja, učenja i snimanja podcasta, Emma gradi most između stručne veterinarske medicine i svakodnevnih priča vlasnika kućnih ljubimaca. Kroz opuštene razgovore, iskrene emocije i jasne informacije, pokazuje da veterina nije samo profesija, nego poziv koji traži strpljenje, znanje i veliko srce.
U razgovoru za Naturalu govori o odrastanju uz životinje, izazovima studija, snazi riječi u javnom prostoru, ali i o svojoj misiji da kroz medije potakne veću svijest o pravima životinja. Njezina priča nije samo priča o karijeri – to je priča o odgovornosti, empatiji i vjeri da se i malim koracima može mijenjati svijet.
Vaša ljubav prema životinjama traje još od djetinjstva. Koja su iskustva ili odluke oblikovale vašu odluku da postanete veterinarka?
– Od djetinjstva sam imala privilegiju odrastati uz životinje; specifično konje, pse i mačke. S konjima sam od svoje treće godine što se zapravo dogodilo sasvim slučajno i neplanirano, ali je od jednog nenamjernog ugriza kobile nastala moja želja za jahanjem. Volim reći da je taj trenutak oblikovao ostatak mog života budući da me uveo u svijet konja bez kojeg se sada ne bih mogla zamisliti. Moja obitelj je veliki ljubitelj životinja, imamo ih puno i sve što se može proći sa životinjama smo prošli. Tako da sam od malena imala puno doticaja s veterinarima. Rekla bih da iskustvo koje je učvrstilo moju odluku o studiranju veterine je bila moja Quarter kobila Trinity koja ima astmu (RAO/Heaves/Equine Asthma).
Oduvijek sam znala da se želim baviti konjima jer su oni moja prva ljubav, no tih par izazovnih godina pokušaja liječenja kobile su bile zapravo ključne. Trinity se stanje znatno i brzo pogoršavalo, i iscrpili smo sve opcije koje nisu i jesu postojale kako bismo ju uopće doveli u stabilno stanje. Upravo tada sam sebi obećala da se više nikada neću dovesti u situaciji gdje sam u nemogućnosti pomoći životinji. Veterinar Milan Hren je bio naša zadnja nada i uspio je dovesti kobilu u stanje kao da nikada nije imala problema. Upravo takvi veterinari, koji razmišljaju i idu van nekih osnova kako bi pronašli rješenje, su mi velika inspiracija jer pokazuju da je i ono nemoguće ponekad moguće.
Kako je došlo do ideje da počnete snimati podcast i zašto baš ta forma i ime Vetify?
– Ideja za podcast Vetify nastala je iz želje da približim struku veterinarske medicine i svijet životinja svim ljubiteljima životinja. Što se struke tiče, mislim da se već puno priča o stomatologiji i medicini – kongresi, podcasti, itd. No, nitko ne priča u tolikom omjeru o veterini, i mislim da puno ljudi priča o temama vezanim uz nju, a zapravo ne znaju što se sve događa u samoj struci.
Ovom platformom želim spojiti našu zajednicu, i dati gledateljima priliku da upoznaju predivan svijet veterine koji sadrži puno više toga nego što mislimo. Naravno, još nisam stručnjak i tek sam student druge godine, radi čega sam se odlučila upravo na takav format podcasta koji je dosta popularan u zadnje vrijeme. Ljudi mogu gledati ili slušati podcast, budući da je Vetify na video i audio platformama poput YouTubea, Spotifyja, Apple Podcasts i društvenih mreža Instagram i TikTok.
Format podcasta je ipak ležerniji od televizijskog intervjua i može se prenijeti priča gosta i upoznati ga, što je meni bitno da prenesemo našim gledateljima. Kroz taj cijeli proces i ja učim, nisam stručnjak u svim raspravljanim temama u epizodama, i volim upoznati gosta i njihovu specijalnost kroz jedan opušteni razgovor – a mislim da to i gledatelji vole. Htjela sam da ime podcasta sadrži poveznicu s veterinom, pa zato ime počinje s “Vet”. Htjela sam da bude nešto jednostavno, a da se lako zapamti kada čovjek čuje – zato je ime Vetify.
Vaš podcast spaja edukaciju i zabavu. Kako uspijevate balansirati između stručnih veterinarskih tema i sadržaja koji je zanimljiv i pristupačan široj publici?
– Prvenstveno mi je cilj dovesti u podcast gosta koji ima veze s veterinom/životinjama i to stvarno može biti široki spektar – što je odlična stvar. Uvijek mislim da je lijepo prvo upoznati gosta i čuti njihovu priču jer je svačija jedinstvena. I publika se lakše i bolje poveže s određenim temama kada se približi gost i neke životne anegdote. Naravno, poanta svake epizode je da svi skupa naučimo bar nešto novo, a do nas je koju čemu priču ili pouku uzeti iz epizode. Svakako mislim da je bolje imati kombinaciju stručnih i zanimljivih tema, i da to onda bolje rezonira s publikom. Isto tako želim gledateljima prenijeti emociju svake epizode jer hoću da su autentične i iskrene, a mislim da to ljudi svakako cijene kao i gosti kada mogu imaju priliku ispričati svoju priču.
Što je izazovnije pri snimanju epizoda: prezentiranje znanstvenih činjenica točno i jasno ili dijeljenje osobnih iskustava koja donose emocionalni kontekst?
– To svakako ovisi do epizode i teme, ali i do gosta. Neki gosti poput profesora i veterinara govore znanstvenim jezikom što može biti teško za pratiti ljudima koji nisu u profesiji. Za dodatno razumijevanje potrebno je zamoliti gosta da razjasni kako bi i šira publika mogla razumjeti temu. S druge strane smo imali epizodu s osnivačicom udruge gdje smo prolazili kroz emotivno-teške teme koje su nam bile bitne za spomenuti kako bi publici mogli približiti određene situacije. Iskreno ne bih rekla da je ijedno izazovnije, nego se samo bitno prilagoditi gostu i temi epizode te voditi razgovor u smjeru da svi gledatelji mogu pratiti.
Koja je najneočekivanija ili najzanimljivija reakcija publike na neku epizodu, te je li vam neka od tih reakcija možda promijenila način kako pristupate temama u podcastu?
– Bila je jedna epizoda koju sam snimala s jednim veterinarom što mi je bila velika čast i privilegija da je odvojio vrijeme za podcast. Za jednog studenta veterine, uopće sjesti i razgovarati s tom osobom, bio je san snova. Zapravo sam nakon te epizode shvatila koliko utjecaja može imati par riječi koje su izrečene na određen način, a shvaćene na skroz drugi. Mene je to pogodilo, moram priznati, jer je komentirao jednu temu, ali budući da je koristio riječi koje nije dodatno obrazložio, ljudi su to dosta osobno shvatili i stvorila se cijela diskusija.
Tu sam shvatila koliki utjecaj samo par riječi može imati i da će publika to interpretirati na svoj način. I tu je važna moja uloga jer se trebam uključiti i zamoliti gosta da se nadoveže na komentiranu temu. Ja gledam da je takvo iskustvo meni nova prilika za naučiti nešto novo, a budući da prvi put u životu vodim podcast učim se po putu!
U posljednjih nekoliko godina sve se više govori o pravima životinja i važnosti njihove zaštite. Koliko smo, po vašem mišljenju, danas stvarno osviješteni o tim pravima i primjenjujemo li ih u praksi, ili je riječ uglavnom o teoriji i medijskom prikazu?
– Razlika u odnosu na prije par godina se svakako može primijetiti. Ljudi puno više govore o tome; stručnjaci poput veterinara, trenera, udruga i naravno vlasnika ljubimaca. Mislim da se tema prava životinja i njihove zaštite puno više osvještava u zadnje vrijeme no promjene nisu brze niti velike. Štancanje životinja ili ilegalan rasplod, prodaja genetički-neispravnih i zdravstveno ugroženih životinja je i dalje popularna. Borbe pasa su nažalost još uvijek aktivne…
Životinje su još uvijek svrstane pod “objektom” u hrvatskom zakonu, no za sada bar imamo ‘Zakon o zaštiti životinja’ koji štiti životinju od nasilja i zlostavljanja. Da, ljudi jesu osvješteniji budući da se o tome više priča, no i dalje se događaju ilegalne i zabranjene radnje koje štete životinjama. To možemo vidjeti po samom broju napuštenih i odbačenih životinja godišnje. Mislim da zahvaljujući platformama poput društvenih mreža i podcasta, se upravo o takvim problemima može puno više i otvorenije pričati što ljudi rade i tim putem osvještavaju druge. Najveći problem je vrijeme, no ako smo uporni, možemo zaštititi one koji se ne mogu izboriti za sebe.
Kako zamišljate idealnu budućnost veterinara u Hrvatskoj, ne samo kao profesiju, nego i kao kulturu odnosa ljudi prema životinjama?
– Kroz godine će se to svakako mijenjati s novom tehnologijom i istraživanjima u smislu odnosa prema životinjama. Svakako mislim da napredujemo u kvalitetnom smjeru gdje se kultura prema životinjama mijenja na bolji i kvalitetniji odnos. Mislim da veterinari puno više ulažu u razumijevanje pacijenta i njegovih potreba. Za idealnu budućnost veterinara je potrebna kvalitetna edukacija, investicija u konstantno znanje i novu opremu. Gradnja i održavanje odnosa i povjerenja s vlasnikom i pacijentom je itekako bitna stavka. Na kraju dana, biti veterinar je poziv i za to se stvarno treba odlučiti.
Pročitaj i ovo:
- Ana Grzunov: “Ulažemo u uspomene, a ne u stvari”
- Milan Marić: “Ovo su najveće blagdanske greške koje vlasnici ljubimaca ponavljaju svake godine”
- Tisja Kljaković Braić: “Najodmornija sam kada – radim!”
