Zašto se neke osobe debljaju? Bilo da pitate amatere ili stručnjake za mršavljenje najčešće ćete dobiti odgovor da te osobe previše jedu, a premalo se troše. Ako onda pitate ”ali ZAŠTO ti ljudi jedu više nego sto se troše” odgovor postaje teži. Nerijetko možete čuti čak i da ti ljudi imaju loš karakter ili su lijeni.
Možda je svijet jednostavno nepravedan? Možda neki ljudi moraju biti gladni da bi zadržali normalnu težinu? Doživotno? Pregled znanstvenih studija nesumnjivo pokazuje upravo to da izgladnjujuće dijete (dijete sa reduciranim unosom kalorija) u skoro svim slučajevima dovode do mršavljenja, ali nakon toga i do povratka na početnu težinu.
Često i na veću težinu, s manjom mišićnom masom nego ranije, što se obično naziva ”jo-jo efekt”. Ako ćemo vjerovati znanstvenom istraživanju možemo dakle od izgladnjujućih dijeta očekivati ovaj rezultat. Mršavljenje dok se čovjek ne izmori od gladi i patnje, nakon čega slijedi povratak na stari način prehrane i povratak izgubljenih kilograma.
Neki su iz ovog fijaska izvukli drastične zaključke te preporučuju operacije smanjenja želuca u cilju mršavljenja (vrlo učestalo i u Americi i u Švedskoj), nakon čega je čovjek vječno prisiljen jesti malene porcije hrane. Ali, zar je ovo zaista neophodno? Kako to da su ljudi prije bili mršavi i zdravi, prije nego što su uopće i postojali nekakvi eksperti za mršavljenje i kirurzi koji ljudima smanjuju želuce kirurškim nožem?
Nazad na pitanje ZAŠTO neki ljudi jedu više nego što troše. I što je uopće to što neke ljude tjera da jedu previše ili prečesto? Slatkiši, čokolade, kolači i druge grickalice između obroka i kasno navečer, zašto nekima treba, a drugima uopće ne?
Kako to da i kad zapravo nismo gladni često osjećamo želju za jelom, najčešće želju za slatkim? U svoj toj priči o "kalorijama unutra" i "kalorijama van" zaboravljamo da hormoni imaju veliki utjecaj na promjenu tjelesne težine.
Poznato je npr. da nedostatak hormona štitnjače (usporeni metabolizam, hipotireoza) može dovesti do povećanja tjelesne težine za određeni broj kilograma, dok višak istog hormona (ubrzani metabolizam, hipertireoza) može dovesti do mršavljenja.
Da li bi netko optužio osobu koja se udebljala 5 kilograma zbog nedostatka hormona štitnjače da je lijena ili pohlepna, da li bi rekao da se osoba trebala više kontrolirati i ne jesti kad je bila gladna?
Vjerojatno ne. Umjesto toga bi se toj osobi dale tablete sa hormonom štitnjače što bi moglo dovesti do postepenog smanjenja prekomjerne tjelesne težine.
Ista stvar važi za hormon kortizon koji se ponekad daje u visokim dozama protiv određenih bolesti i vrlo učestala posljedica je debljanje, nerijetko 10 kilograma ili više. Da li bi ste rekli da su se ove osobe udebljale zbog toga što su iznenada počele jesti više i kretati se manje? Ne, iako je došlo i do toga, to ipak nije bio RAZLOG debljanja.
Razlog je bio hormonalni poremećaj s visokim nivoima kortizona u tijelu. Žene koje upotrebljavaju antibebi pilule, ili slične hormonalne kontracepcije, često dobivaju na težini (u određenim slučajevima čak i mnogo). Razlog je efekt hormona žutog tijela. Dakle još jedan hormonalni uzrok debljanju. No, spomenuti poremećaji hormona su ipak faktor debljanja samo kod manjeg dijela svih onih koji pate od prekomjerne tjelesne težine i ovo ne može biti objašnjenje za današnju sve učestaliju debljinu.
Međutim, u našem tijelu postoji jedan drugi hormon za kojeg se s velikom sigurnošću može reći da je uzrok debljanja u najčešćem broju slučajeva. Ovaj hormon određuje što se u našem tijelu događa sa metabolizmom šećera i masnoće.
Kad jedemo namirnice bogate ugljikohidratima (šećerom ili škrobom) kao npr. krumpir, rižu, kruh, tjesteninu, peciva i bilo što napravljeno od brašna, oni se razgrađuju na osnovne molekule šećera- glukozu, koja se brzo apsorbira u krvotok.
Tako se brzo podiže razina šećera u krvi i odmah zatim se iz gušterače izlučuje hormon inzulin koji uklanja šećer iz krvi na način da jedan mali dio šalje u mišiće i jetru da bude gorivo tijelu idućih nekoliko sati, a ostatak šećera se pretvara u masnoće i pohranjuje u masnim stanicama kao rezerva energije ”za kasnije”.
Kako inzulin brzo isprazni krvotok od glukoze, šećer u krvi je nekoliko sati iza jela još niži nego što je bio prije jela. Tijelo tada ”misli” da mu nestaje goriva (energije), a inzulin u krvotoku je još visok što sprečava iskorištavanje spremljene masnoće za energiju.
Upravo ovdje nastupa problem, jer dokle god je inzulin prisutan u krvotoku ne može doći do sagorijevanja masnoće za energiju jer ovaj hormon jednostavno ”zaključava” masnoću unutar masnih stanica. Rezultat je glad i potreba za hranom bogatom ugljikohidratima koja daje brzu energiju. Kada onda ponovno jedemo ugljikohidrate tijelo ponovno sprema energiju kao masne naslage istovremeno dok je inzulin u krvi visok.
Teški nedostatak ovog hormona, do kojeg dolazi uslijed bolesti dijabetes tip 1 (mladenački dijabetes), dovodi do toga da se zalihe masti skoro potpuno isprazne. Tijelo tada ne može proizvoditi inzulin i rezultat je da se tjelesna težina naglo smanjuje bez obzira kolika količina hrane se unosi u organizam. Suprotno tome, davanje injekcije ovog hormona zdravim osobama dovodi skoro bez greške do povećanja tjelesne težine tj. masnih rezervi. Pokazano je također da deblje osobe imaju visoku razinu ovog hormona u krvotoku za razliku od mršavih osoba kod kojih je nivo ovog hormona nizak.
Drugim riječima – visoke količine inzulina u krvi dovode do debljanja tj. nakupljanja masnih naslaga. Naprotiv, odsustvo inzulina omogućava sagorijevanje masnoće (kako one iz hrane koju jedemo tako i one iz naših masnih zaliha) što dovodi do mršavljenja. Odsustvo inzulina omogućava masnim stanicama da polako otpuštaju svoj sadržaj masnoće u krvotok gdje se masnoća pretvara u energiju koja je tijelu potrebna za normalan rad.
Dobra vijest je da čovjek sam može utjecati na količinu inzulina u krvi. To je dapače relativno lako, uz pomoć izbora hrane koja se unosi u organizam. Visoki sadržaj šećera ili drugih ugljikohidrata u hrani koju jedemo dovodi do brzog podizanja količine inzulina u krvi. Masnoća i proteini ne dovode do iste stimulacije ovog hormona. Upravo ovo je razlog zbog kojeg prehrana sa dovoljno niskom količinom ugljikohidrata kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom gotovo bez greške dovodi do mršavljenja. A kako čovjek slobodno može jesti ostalo (osim ugljikohidrata) kod ovakvog mršavljenja nema ni gladi.
Napisala: Anita Šupe, nutricionistkinja
Istine i laži o hrani
