Mama Ivančica poslala je pismo dr. Katarni Kompan Erzar, obiteljskoj terapeutkinji, koja ima veliko iskustvo u radu s djecom. Trogodišnji sin naše čitateljice, trenutno je u fazi razvoja kada je „NEĆU!“ svakodnevna pojava, koja međutim, kod čitateljice izaziva ljutnju.
Kako se nositi s malim nestaškom i što se sve krije iza jednog NEĆU pročitajte u odgovoru dr. Katarine Kompan Erzar kojoj i vi možete postaviti pitanje u rubrici Pitajte našeg stručnjaka.
Pitanje čitateljice Ivančice:
Poštovana imam pitanje koje je vezano za moga sina kojemu su 3 i pol godine! Znam da je "NE" faza dio razvoja djeteta ali me zanima kako na lijep način doskočiti njihovom ponašanju, a ne svaki puta (kao ja) pobjesniti i biti ljuta što me ne želi poslušati (radilo se to o uobičajenim svakodnevnim stvarima ili nečemu bitnijem)! Primijetila sam da tada kada me izbaci iz takta s tim svojim ne želim…itd budem ljuta ne samo na njega nego i na supruga i mlađe dijete pa na koncu i na sebe što se ne mogu suzdržati!
Ivančica
Odgovor dr. Katarine Kompan Erzar:
Draga Mama!
Prije svega, bijes i nemoć koje osjećate pri opiranju vašeg trogodišnjaka su potpuno normalna i zdrava reakcija, međutim, nema nikakve potrebe da izgubite kontrolu.
Imate dva mala djeteta koji zahtijevaju vaš veliki fizički angažman i mnogo prilagodbe, fleksibilnosti i brzinu obavljanja svakodnevnih zadaća ako želite pospremiti, ići na posao, u kupnju i ukrasti neki trenutak za sebe i supruga. Možda vam više nikada u životu neće trebati nekih dodatnih šest do osam ruku koje bi vam pomagale ili pak čarobni štapić, kao što vam to treba sada.
Vrijedi jednako za djecu, kao i za odrasle – 80% svih ispada prouzroči umor djeteta, ali i umor roditelja, nedostatak vremena da se stvari obavljaju u miru, kao i premalo sna kod djeteta, prezasićenost različitim podražajima – od zvukova, svjetlosti, ljudi, promjena, rutine,…, kao i udovoljavanju željama odraslih.
Uz to je vaš sin u fazi prilagodbe na mlađeg brata ili sestricu (koji ne može biti stariji od godine i pol). Nedostajete mu i traži dodir s vama, zanima ga osjećate li ga još (njegov otpor je način provjeravanja). On ne misli time ništa loše, već vam samo želi poručiti da je i on tu, da bi vas htio za sebe i da ništa nije važnije od toga da ste skupa.
Ponekad se vaš mališan uči kako upravljati svojim frustracijama koje mogu biti raznolike – od cipelica koje ga ne slušaju, do toga da je njegovo tijelo sporije od njegovih želja i misli te da je previše umoran da bi uopće znao što želi. U tom trenu treba upravo ono što biste i vi zatražili od svog muža, kada se osjećate preumornom ili frustriranom – samo pet minuta vremena koje će mu pomoći da se malo predahne i bolje se osjeća.
Tri koraka za NE trogodišnjaka
Prvo ga blago pogledajte, potom mu pokažite jedan ljubazan osmijeh, a nakon toga ponudite pomoć (pomozite mu zavezati cipelicu, podignite ga kako bi dosegao igračku, otvorite mu vrata – sve što treba). Na kraju mu pomozite savjetom u smislu: „Vidiš, najlakše zavežeš cipelicu tako da…“, „Jooj, pa ovo je bilo stvarno visoko, moramo uzeti stolac da dosegnemo“, „Ako želiš otvoriti vrata najbolje je da uhvatiš kvaku na ovom dijelu“.
U slučaju da traži stvari koje ne može dobiti (na primjer, da želi otići u auto, da se unutra poigra), slijedite tri koraka na ovaj način: prvo mu kažite da točno znate što želi, zatim mu recite da to nažalost nije moguće (spomenite razlog), na kraju mu ponudite neku alternativu i dozvolite mu da se isplače, namrgodi ili naljuti, ali se postavite tako i jasno mu dajte do znanja da drugačije ne može biti.
Vaš trogodišnjak u ovome trenutku doživljava kao da mu sve ide naopako i da ne kontrolira više svoj život onako kako bi to htio te mu mnogo znači ako vi kao odrasla osoba to uistinu primjećujete (kao što ste mi to i opisali) i pomažete mu snaći se u situacijama kada mu ništa ne ide onako kako je zamislio.
U biti, smisao svega što sam vam napisala, jest da jedan trogodišnjak koji gubi kontrolu, bez ikakve namjere nas, svojim ponašanjem, natjera u stanje u kojemu mi počinjemo gubiti kontrolu i onda „promatra“ kako ćemo se mi nositi s gubitkom kontrole i kroz to uči kako da sam, kasnije u životu, izađe iz slične situacije.
Lijepo vas pozdravljam,
dr. Katarina Kompan Erzar
