Je li potraga za strašću u životu Sizifov posao?
Strast i glad za životom su poput vječne vatre koja bukti u nama, uvijek nas grije i drži budnima. Strast koja kola venama najfinije je pogonsko gorivo za sve što radimo, živimo i volimo. Bez strasti je život bez boje, mirisa i okusa. Poljubac bez strasti bolje da se ni ne dogodi. Akcija u krevetu bez strasti je samo fizička aktivnost. Posao koji radimo bez entuzijazma i strasti ne ispunjava nas nego prazni. Bez strasti je nemoguće uživati i predati se u potpunosti.
Živjeti dan za danom bez nečega što je naše osobno malo ludilo ravno je praznom listu papira koji stoji ispred nas, prelijenih da se pokrenemo i napravimo neku razliku jer nemamo strasti tj. volje da živimo punim plućima, da napravimo promjene i rezove i vratimo strast ukoliko se putem izgubila.
Ponekad se pitam je li zaista svakodnevica koja je ružna, tužna, siva, crna i teška kriva za to što smo postali bezvoljni, što nam nedostaje nagona za življenje s više strasti? Možda smo samo postali prelijeni da se izrazimo i podsjetimo što to bijaše naša strast…
Radimo li neke stvari polovično samo zbog straha da trčimo u potrazi za pravom punom strasti jer to trčanje malo duže traje i možda se razočaramo? Malo trčimo pa stanemo jer nam je teško? Legnemo s nekim u krevet reda radi umjesto da to radimo zbog strasti. Ljubimo nekoga jer je tu pa se podrazumijeva, a ne zato jer gorimo.
Ponekad kao da se ljudi srame trčati u toj potrazi za svojom vatrom pa upadnu u prosječnost i postanu mlaki. Zadovoljavamo se s manje, pokrijemo ušima i šutimo i trpimo. A zašto? Sramimo se priznati da smo gladni, da želimo. Bojimo se pustiti strast da divlja van nas samih jer što će okolina reći.
Ponekad imam osjećaj kao da se svi suzdržavamo jer ako se raspustimo i budemo 100% slobodni, nešto loše će se dogoditi. A što se loše može dogoditi ako smo strastveni za životom koji je jedan i nema reprizu? Može se dogoditi i da pogriješimo puno puta ali se može dogoditi i pravo čudo – može se dogoditi Strast, Sreća i Ljubav.
Sve u životu pokreće strast
Nezamisliv mi je život bez strasti. Što god da radim unesem se u to, u ljude, u situacije, u posao, u ljubav, u prijateljstva, u pisanje, u hedonizam koji život pruža i male slatke poroke.
Moja strast je izražavanje i tu nemam mjere, granice niti postoji znak “stop”. Izražavanje me oslobađa. Moja glad za životom je nahranjena dobrim ljudima i mogućnostima izražavanja kroz bilo koju formu.
A glad me nikad ne napušta.
Izgaram svakodnevno ali bez da gorim ne realiziram se potpuno. Moram se “zaljubiti” u to i jednostavno se dati, predati se zadovoljstvu koje moju glad nahrani. Prvo sam se nervirala jer tako sve intenzivno doživljavam, nastojala sam umiriti nemir i zatomiti buru riječi ali onda sam prihvatila da jednostavno ne mogu drugačije. Vječno sam gladna senzacija života i u najjednostavnijim manifestacijama, makar to bila zraka sunca ili ljubaznost ljudi. Ali barem sam otkrila svoj okidač.
Ljudi ne govore da su gladni života nego prihvate što im je servirano jer za više se treba boriti. Postali smo lijeni, tromi, zgaženi. Puno je zanimljivije (makar teže) boriti se nego konstantno se bojati izraziti glad za životom. Možda neki to vole hladno. Vidiš posvuda sive face, depresivne, bez trunke života u očima i prestrašim se hodajućih mrtvaca iz kojih je svašta nešto isisalo strast.
Ponekad se pitam je li moguće u ovakvom životu, jednom, jedinom, u ovakvom svijetu, punom divota, gdje smo bombardirani s toliko poticaja – je li uopće moguće nemati libido za životom, ne osjećati strast, intenzitet i vatru? Je li uopće moguće biti indiferentan uz toliko ljepote oko nas? Jesu li svakodnevica i nedostatak vremena ubili strast za životom pa vidimo samo ono ružno i tužno?
Strast za životom nije nemoguća misija niti Sizifov posao. Potraga za hranom našem životu, za strašću nije obaveza niti odgovornost nego vlastiti odabir. Pitanje je želite li tu hranu konzumirati ili vam ne treba strast na vašem meniju.
Zar život bez strasti nije čisti gubitak vremena?
Napisala:Dijana Karabašić
