Nošenje prirodnih parfema se može činiti modernim trendom, no takvi su mirisni pripravci tijekom velikog dijela povijesti bili jedina mogućnost. Napravljeni od raznih materijala dostupnih u prirodi, vrlo često su imali višestruku primjenu: korišteni su kao lijekovi, kozmetički pripravci, parfemi, te kao sredstva za mirisno oplemenjivanje prostora u kućama ili prilikom javnih ceremonija i vjerskih obreda.
Najraniji parfemi su imali oblik mirisnih ulja i pomada. Proces dobivanja alkohola je savladan mnogo kasnije, pa su se tek nakon toga parfemi mogli početi proizvoditi u danas najčešće korištenom, alkoholnom obliku.
Proizvodnja parfema u Egiptu
Izvor: wysinfo.com
Tema izrade parfema se može slijediti kroz stare pisane spomenike sve do drevnog Egipta. Na hijeroglifskim zapisima se nalaze brojni prikazi prikupljanja mirisnih materijala, pripremanja pripravaka (sl. 1) i načina njihove primjene. Mirisi su se nosili u kosi, na tijelu, na odjeći, bili su sveprisutni i svima dostupni.
Poznato je da je kraljica Hatshepsut (15. st. p.n.e.) slala ekspedicije u daleke krajeve u potragu ne samo za zlatom, ebanovinom i slonovačom, nego i za dragocjenim mirisnim kadovima i pomadama, te za mirom, tamjanom, kalamusom, korijandrom i novim, nepoznatim mirisnim i ljekovitim biljkama (sl. 2). Izvještaji s tih putovanja su zabilježeni na zidovima njezinih kraljevskih odaja.
Priče o mirisima koje je kraljica Kleopatra obilno koristila u svojim ljubavnim osvajanjima su opće poznate. Ni Judita nije bila ništa manje poduzetna. Kad je odlučila spriječiti Holofernovu namjeru da porobi njezin narod, krenula ga je, dotjerana i zamamno namirisana, potražiti u njegov šator.
Mirisni su pripravci bili simbol bogatstva i moći i najdragocjeniji mogući poklon, pa ih je kraljica od Sabe u znak poštovanja odnijela mudrom kralju Salomonu. Često se, naročito u ovo predblagdansko vrijeme, spominje i biblijska priča o poklonima koje su tri mudraca (sl. 3) donijeli djetetu Isusu: osim zlatom, darivali su ga i skupocjenim mirisnim smolama (tamjanom i mirom).
Mezopotamska glinena pločica ispisana klinastim pismom (sl. 4) je najstariji poznati spomenik koji spominje kreiranje parfema. Zapis govori o Tapputi, nadglednici u vladarskoj palači i kreatorici parfema koja je živjela u drugom tisućljeću p. n. e.
U istom je tisućljeću u Pyrgosu na Cipru radila tvornica parfema, koja je srušena u potresu 1850. g. p.n.e. Prilikom arheoloških iskopavanja je pronađeno i nekoliko neoštećenih posuda, što je timu stručnjaka omogućilo izradu replika davnih mirisa u čijim su sastavima bile sirovine poput bora, anisa, bergamota, korijandra i badema.
Babilonski su građevinari pri gradnji hramova u materijale dodavali mirisna ulja. Znali su da će tim postupkom na mjestima okupljanja mnogo ljudi dezinficirati zrak, ali isto tako da će mirisima djelovati na emocije i raspoloženje vjernika.
Grci su učili od Egipćana. Obilno su koristili mirisne pripravke u brojnim svakodnevnim situacijama. Rimljani su, ugledajući se također na Egipćane, razvili uspješnu parfimerijsku industriju (sl.5). Oni su bili još rastrošniji od Grka. Mirisnim su pripravcima aromatizirali tijelo, kosu, odjeću, postelje, zidove svojih domova, pa čak i zastave kad bi kretali u osvajačke pohode.
U javnim kupalištima su posjetiteljima bile dostupne posude pune mirisnih ulja i pomada, a na bakanalijama su prostorom letjeli namirisani golubovi, preteče današnjih metoda mirisnog animiranja prostora.
Nakon pada Rimskog carstva i širenja kršćanstva, Europa je potonula u dugo razdoblje mračnjaštva i sveopćeg smrada. Iako su križarski pohodi, kojima su naumili oružjem utjerati svoju vjeru u nevjerničke duše, završili bar djelomičnim civiliziranjem barbarskih osvajača (na povratku iz ratova križari su donosili mirise, eliksire, balzame, tonike…), higijenske se navike još dugo nisu “primile” europskog stanovništva. Za razliku od nekih drugih suvremenih im kultura, kršćani su zauzeli stav da je fizička prljavština znak moralne čistoće.
Europljani su, u uvjerenju da će im uzročnici smrtonosnih boleština ući kroz kožu istanjenu pranjem, provodili živote vrlo rijetko ili nijednom se ne okupavši. Priče o nesnosnom smradu francuskog Kralja Sunca u čijoj je blizini bilo teško boraviti unatoč litrama parfema kojima su ga zalijevali, ili o dvoru s čijih su hodnika nakon njegove smrti ipak uobičajili jednom tjedno uklanjati otpatke i fekalije, su danas na rubu nepojmljivog.
Za utjehu, bilježi europska povijest i sretnije/mirisnije trenutke! Jedan takav je bilo predstavljanje prvog modernog, alkoholnog parfema, čuvene Vodice mađarske kraljice, na dvoru Karla V Mudrog 1370. g. Tu vodicu, temeljenu na ulju ružmarina, osim fame o izuzetnom mirisu, prati i reputacija djelotvornog pomlađujućeg sredstva čija je redovita primjena vremešnu i boležljivu kraljicu Elizabetu toliko oporavila da su joj stizale bračne ponude od mnogih krunjenih glava.
Terapijska djelovanja te vodice, opisana u londonskoj farmakopeji iz 1683. g., su tako brojna da je to bez sumnje bio svelijek tog vremena. Poljski stručnjaci su, ponosni na svoju zemljakinju (Elizabeta je bila porijeklom Poljakinja), pomno rekonstruirali taj parfem (sl.6) i on je danas dostupan kao luksuzan suvenir.
Vodica mađarske kraljice je još jedan primjer kako su mirisni materijali izrađivani od prirodnih sastojaka najčešće imali više namjena. Osim zbog mirisnog užitka, često ih se koristilo kao kozmetičke pripravke, ali i kao lijekove za fizičke tegobe i psihičke smetnje.
Kolonjska voda
Izvor: eu.wikipedia.org/wiki/Azala
Poznatu kolonjsku vodu (sl. 7) je 1709. g. kreirao Johann Maria Farina i od tog vremena njezina popularnost ne jenjava. Okvirna receptura navodi da su joj u sastavu ulja brojnih citrusa, ružmarina, nerolija, cedra, mirte, petitgraina i sandala, pa to osim poznatog antiseptičnog djelovanja upućuje da ju se može koristiti za osvježavanje, ublažavanje napetosti, tjeskobe i letargije, te poticanje fokusiranosti i prilagodljivosti.
Sam kreator ju je ovako opisao: ”Pronašao sam miris koji me podsjeća na proljetna jutra u Italiji, na planinske narcise i narančin cvijet poslije kiše.” Ne čudi me popularnost te vode niti njezine mnogobrojne varijacije koje su uslijedile.
Pomada
U 17. st. je Europom zavladala pomama za mirisnim pomadama (danas bismo ih nazvali krutim parfemima). Iako im je u početku namjena bila medicinska primjena, pomade su brzo prešle u parfemsku upotrebu kad su Europljanke shvatile koji je to moćan alat za privlačenje pozornosti kavalira. (sl. 8) Običaj je uzeo toliko maha da se Engleski parlament osjetio ponukanim 1770. g. donijeti zakon koji je branio mamljenje muškaraca u brak prijevarom, kako je korištenje mirisnih pomada protumačeno.
Mirisni nakit – pomander
Izvor: wartski.com
Za vladavine Luja XV francuski dvor je nazivan mirisnim: parfemi su se koristili u ogromnim količinama i posvuda. Njima su mirisani odjeća, lepeze, i namještaj, nosilo ih se u nakitu (sl. 9), a kralj je svakog dana naručivao novi miris za svoj apartman. Slično je bilo i na ostalim europskim dvorovima.
Parfemi su nepovratno zauzeli važno mjesto u svakodnevnom životu bogatih slojeva društva, a do demokratizacije njihove upotrebe je došlo krajem 19. stoljeća, kad se skupocjene prirodne sirovine počelo zamjenjivati jeftinim sintetskim mirisnim molekulama.
Danas je svjetska parfemska industrija “teška” nekoliko milijardi dolara. U golemom izboru mirisnih proizvoda su dostupni i prirodni parfemi. (sl. 10) Njihovi kreatori, koristeći isključivo mirisne materijale prirodnog porijekla, nastavljaju tradiciju drevnih majstora-parfimera. Upotrebom prirodnih materijala koji čovječanstvu služe od pamtivijeka, oni u svojim najboljim kreacijama ostvaruju prave mirisne dragocjenosti. Na veliko zadovoljstvo pasioniranih ljubitelja takvih mirisnih užitaka.
