Poštovana,
kako se riješiti roditeljske kritike, barem one u glavi? Imam 40 godina, više-manje mi je život sređen, naučila sam nakon dosta godina pokušaja i pogrešaka voljeti sebe, opraštati si pogreške i ne biti pretjerano stroga prema samoj sebi, ali još uvijek se (rijetko, ali ipak) uhvatim kako samu sebe pošteno iskritiziram, baš onako kako su to nekad činili moji roditelji.
Sada znam da su to radili jer su i sami bili nesretni i neostvareni, ali kao djetetu mi se činilo da sam toliko nesposobna da ne znam niti hodati pravilno, a kamoli nešto više od toga. Danas imam dobru karijeru, obitelj, volim svoj posao, surađujem s ljudima koji me cijene, odustala sam odavno od toga da se dokazujem roditeljima – i stvarno mogu reći da sam veći dio svojih zamjeranja i trauma odradila i riješila, ali ponekad mi se ipak javi onaj glasić: "Ne, ti to ne možeš. Nisi dovoljno pametna, nisi dovoljno sposobna, to je prekrupan zalogaj za tebe!"
Htjela ja to priznati ili ne, glasić je odgovoran za mnoge propuštene prilike i strah od uspjeha koji me prati cijeli život. I priznajem, riješila sam ga se djelomično, a vas pitam – Kako ga se riješiti do kraja?
Lp