Poštovani,
molim za pomoć… Moj suprug i ja zajedno smo 18 godina. Imamo troje djece od 3, 5 i 6 godina. Možda smo s vremenom, opterećeni djecom i njihovim odgojem, zaboravili na našu vezu. Naš odnos je s vremenom bio sve hladniji, ali smo i dalje bili zajedno. Nakon nekog vremena vidjela sam da se nešto dešava s mojim suprugom i pokušala to izvući iz njega. Međutim, nisam uspjela, ali sam shvatila da nešto ne štima te da to više nije on.
Tada sam otkrila da ima drugu. I ta je veza trajala 1,5 godinu. Bila sam shrvana… i još sam. Jako puno detalja o toj vezi znam i jako mi je teško s time živjeti. On kaže da mu je žao i da me voli. Želi još jednu šansu koju je i dobio.
Pokajao se i želi da se to nikad nije dogodilo… ali jest.. Ja se smirim i sve bude ok… Nakon nekog vremena opet mi se vrati film i opet svađe i katastrofa do te mjere da on počinje govoriti kako će se ubiti. Već je nekoliko puta krenuo, ali nema snage. Mislim da to neće napraviti, ali nikad se ne zna. Mislim da je u depresiji i nikako ne mogu izvući njegove osjećaje. Ne želi pričati ni o čemu. Mislim da je razgovor uvijek najbolje rješenje. Njegova majka pati od anksioznosti pa pomišljam da nije i on to naslijedio od nje.
Kako mu mogu pomoći oko toga, jer na terapiju sigurno neće htjeti. Ne znam, jako je teška situacija. Nikako to ne mogu zaboraviti i oprostiti, toliko laži i prevara. Razmišljam o razvodu, ali bojim se kako će to utjecati na djecu. Mislim da se i dalje volimo i željela bi da prebrodimo to i nastavimo živjeti kao prije.
Hvala na pomoći.
Zabrinuta
Draga gospođo,
žao mi je, da se tako okrenulo i u braku i s mužem. Mogu misliti da ste puno pretrpjeli ne znajući što se događa. Sad barem to znate. Vaš muž sigurno treba stručnu pomoć, pogotovo jer se radi o prijetnjama samoubojstvom, a tu je i velika mogućnost depresije i autodestruktivnog ponašanja. O tome ne trebate s njim ni raspravljati.
Pokušajte odlučno, a mirno pojasniti njegovu situaciju, znajući da se ne radi o vama ni o seksu ni o odnosu, nego o biološkim predispozicijama koje je on donio sa sobom u brak. On je sigurno svjestan da je i prije vašeg poznavanja (mada se poznajete dosta dugo) imao poteškoće s promjenjivim stanjima depresije i/ili osjećajima besmisla i beznađa.
Ta ga pak stanja tjeraju da sebe vidi kao nesposobnog, neprilagođenog ili neuspješnog čovjeka, i da pokušava te osjećaje nadići destruktivnim ponašanjem ili oblicima ovisnosti. On je morao nešto napraviti da bi se izvukao iz sve zahtjevnije obiteljske situacije, u kojoj se – sumnjam – nije dobro snalazio. Kad bude prihvatio to gledište, nadam se da će početi s liječenjem i terapeutskim razgovorima u kojima će govoriti u prvom redu o sebi i to bez samosažaljevanja. Dobro bi bilo da uz to počne s fizičkim naporom, kao što je trčanje ili neka druga redovita vježba, i da samostalno brine za djecu više dana u tjednu.
Tek nakon tog starta ja bih preporučio razgovor o aferi i o tome zašto je odbacio vas, djecu i sigurnost braka za jednu tako opasnu i nesigurnu stvar. Želim sve dobro na tom putu i vama i mužu.
Srdačno, dr. Tomaž Erzar
