On je divan… Ali među nama naprosto nema kemije…
Prije nekoliko tjedana razgovarala sam s jednom od svojih singl prijateljica (u jako kasnim dvadesetima) o jednom njenom muškom prijatelju kojem je u toku razgovora udijelila cijelu hrpu divnih komplimenata – on je pametan, radišan, sposoban, drag, zabavan, pouzdan…
Pa sam je tako, s obzirom da je ta ista prijateljica u potrazi za svojim gosp. Savršenim, upitala: "Je li on netko s kim se možeš zamisliti u vezi i jednog dana u braku?". Bez previše razmišljanja, ona mi je nonšalantno odgovorila: "Nema šanse. S njim nikad ne bih mogla. On je divan… Ali među nama naprosto nema kemije…"
Od onda do danas kad pišem ovaj tekst nekako se "potrefilo" da sam o istoj toj temi vodila razgovor s najmanje tri različite žene, sve u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. I sve su priče bile više ili manje slične.
"Kad sam bila mlađa, na faksu, hodala sam s nekoliko dečki koji su bili super i zbilja mi je bilo lijepo s njima. Ali…sa svima mi je falilo ono nešto "više" – ona iskra / "elektricitet" / privlačnost / kemija. Pa sam tako znala da ‘to nije zapravo to’, a on nije onaj pravi, moja srodna duša."
Očito je ovo tema o kojoj žene vole pričati, pa eto tako i ovog teksta. Kad se odlučim pisati o nekoj temi često se dogodi da surfam po netu i sličnim temama ne bih li našla neku dodatnu mudrost koja će mi bolje "prosvijetliti" temu.
Što se ove teme tiče, naletila sam na jedan zbilja zanimljivi strani članak ("Sve slobodne dame" ili-ti-ga "All the Single Ladies", autorice Kate Bolick za The Atlantic) koji počinje ovako: "2001. godine, kad mi je bilo 28, prekinula sam s dečkom. Allan i ja bili smo zajedno tri godine, i zapravo nije bilo nekog dobrog razloga zašto smo bismo prekinuli. On je bio (i još uvijek jest) nevjerojatna osoba, inteligentan, zgodan, lojalan, drag. Moji prijatelji, od kojih su mnogi u braku ili u vezama na putu do braka, bili su zaprepašteni. Ja sam bila zaprepaštena. Da bih opravdala svoje ponašanje, sve što sam imala bilo je neopipljivo uvjerenje da je nešto falilo u toj vezi."
U dobre dane autorica članka je osjećala da je učinila pravu stvar prekinuvši vezu, da će je učenje da bude sama učiniti boljom osobom, a samim time da u konačnici bude i bolja partnerica u vezi jednog dana. U loše dane bojala se da će zauvijek ostati sama – "Jesam li napravila najveću pogrešku u svom životu?". I danas, deset godina kasnije ona si postavlja isto pitanje. Danas ona ima 39 godina i više bivših nego što može nabrojati, i, kako je njena okolina pokušava uvjeriti, pred njom su dvije opcije – ili da ostane singl ili da se skrasi s "dovoljno dobrim" partnerom.
Kako prepoznati "onog pravog"?
E sad… Što je zapravo to "ono nešto" što ljudi traže u svojim partnerima? Što to u nekim vezama "fali"? Kako "to" uopće prepoznati? Kako prepoznati "onog pravog", srodnu dušu?
Sve prijateljice s kojima sam o ovome razgovarale su komentirale kako se nekada sve činilo puno lakše. Bilo je toliko opcija i toliko dobrih, kvalitetnih muškaraca, da se moglo birati. I što je još zanimljivije sve su one spomenule da je među njihovim tim tipovima bilo veoma poželjnih muškaraca, koji bi najvjerojatnije bili odlični bračni partneri.
Slično tako i autorica prije spomenutog članka kaže: "Pitam se, je li pametno donijeti odluku o prekidu veze radi apstraktnih razloga (‘nešto je falilo’) umjesto konkretnih? U ovom trenutku (s 39 godina), zaljubljivanje i sklapanje braka čine mi manje stvar izbora, a više stvar lude sreće. Prije deset godina, nije mi padalo na pamet da bi to moglo biti pitanje sreće. Ja sam već bila zaljubljena i znala sam da ću još biti zaljubljena. Imala sam duge, ozbiljne veze još od srednje škole i uopće nisam mogla zamisliti drugačiji život. A pogledajte me sada…"
Danas postoje nebrojeni filmovi, pjesme, časopisi i romantični romani koji su nas uvjerili da "negdje tamo" postoji princ na bijelom konju za svaku od nas, s kojim ćemo odjahati u čarobnu zemlju "I živjeli su sretno do kraja života", gdje je strast glavni i neprestano prisutni sastojak života i gdje nije potreban uzajaman trud da ljubav ostane na životu.
Nama se stalno govori da je gosp. Savršeni tamo za svaku od nas. I zato se mi sve više ne želimo skrasiti s gosp. Gotovo Savršenim. Mi želimo da nam brakovi budu laki i jednostavni, bez da moramo uložiti ikakav trud u njega, da on bude savršen sam po sebi.
Ali, jeste li znali da su društva u kojima se naglasak stavlja na pronalaženje nekoga s kim imate "iskru / kemiju" ista ta društva koja imaju najmanje uspješnih brakova i najviši postotak razvoda?
Naše mišljenje je slijedeće: srodne duše se stvaraju, a ne pronalaze.
Prije nego odlučite prekinuti vezu jer osjećate da "to možda nije to" pokušajte poraditi na tome da osoba s kojom jeste postane vaša srodna duša umjesto da pokušavate pronaći nekog drugog tko je vaš gosp. Savršeni. Riječi jedne pjesme idu nekako ovako: "Ako nisu s onim kojeg voliš, voli onog s kojim jesi". A još jedan drugi dragi citat je: "Gubimo vrijeme tražeći savršenog ljubavnika, umjesto da stvorimo savršenu ljubav". S tim ćemo i završiti…
