Genitalni herpes nije tako rijetka spolna bolest urogenitalnog sustava kako se prije mislilo. Ova virusna infekcija sve češće se otkriva u seksualno aktivne, promiskuitetne mlade populacije u dobi od 15 do 30 godina, osobito od kako postoji molekularna PCR dijagnostika iste.
Herpetična se infekcija pojavljuje najprije kao primarna infekcija uz često akutnu bolest, ali i uz moguće više-manje brojne recidive, čiji nastanak mogu isprovocirati razni unutarnji, endogeni, ali i vanjski čimbenici iz okoline, od menstrualnog ciklusa, stresa, anemije, do promjene klime i pojačanog izlaganja UV zrakama.
Prenosi se oralnim, analnim i vaginalnim načinima spolnog općenja. Simptomi nastaju nakon inkubacije od 3 do 7 dana, i to lokalni i opći simptomi: žarenje, bolovi, pečenje na mjestu ranica kroz koje virus uđe u kožu, ali i temperatura, glavobolja, opća slabost, te za par dana nastanu mjehurići prozirnog sadržaja, koji se zamute, zgusnu, pucaju, pretvaraju u kraste i sve te promjene traju prosječno do zacjeljenja oko 2 tjedna, što baš i nije malo vremena.
Kliconoštvo nije bolest
Prema podacima CDC-a (Američkog Centra za kontrolu bolesti), danas je svaki 5. stanovnik SAD-a nositelj jednog ili oba tipa herpes simplex virusa, a većina njih niti ne zna da ga ima. Slične su statistike vjerojatno i za opću populaciju ostalih kontinenata, a one ukazuju i da se radi o tihoj virusnoj epidemiji među ljudima, koja postoji stoljećima, pretvorila se u oblik suživota virusa i čovjeka, te je iz tih razloga mogućnost da se zaraza prenosi od osobe koja je zdravi kliconoša, drugoj nezaraženoj osobi velika.
S herpesom se normalno živi
Herpesom zaražena osoba uopće ne mora imati vidljivih znakova bolesti, ali može u slini i drugim tjelesnim tekućinama nositi mnoštvo zaraznih virusnih kopija i njima zaraziti nezaražene osobe s kojima dolazi u bliski kontakt kože i sluznica.
Prema podacima CDC-a, oko 30 % populacije dobi između 12 i 75 godina inficirano je HSV tipom 2. Većina tih infekcija je nastala spolnim putem, što pokazuje i porast tzv. seroprevalencije (antitijela protiv herpes virusa nastalih u krvi zaraženih) koji je 30 % viši posljednjih desetaka godina na svim kontinentima. Glavni razlog ove epidemije genitalnog herpesa u svijetu, smatraju stručnjaci, jest činjenica da se seropozitivne osobe (kliconoše HSV infekcije) ne smatraju niti bolesnima niti inficiranima, a također ne smatraju niti da bi trebali koristiti zaštitu tijekom odnosa.
Važnost dijagnoze radi pravovremene terapije
Danas je očito da je za prevenciju i liječenje genitalnog herpesa glavni ključ točna i rana dijagnoza o postojanju antitijela, tj virusa u organizmu zdravih kliconoša i svih zaraženih koji su razvili bolest, a koju omogućuju moderni testovi visoke osjetljivosti i specifičnosti, zahvaljujući kojima se infekcije herpesom mogu na vrijeme dijagnosticirati, spriječiti i liječiti.
Važno je znati da osobe koje imaju oralnu herpes infekciju mogu u slini nositi virus i nekoliko dana prije kao i čak 20 dana nakon akutne bolesti. Na raznim predmetima za osobnu uporabu HSV virus živi relativno kratko, par minuta do par sati, te je rizik da se osoba zarazi tim putem relativno malen i kontaktni se način zaraze sa zaraženim predmetima za osobnu uporabu ne smatra učestalim.
Kako nastaje infekcija
Evo pojednostavljenog opisa: intimnim kontaktom kože i sluznice sa zaražene na nezaraženu osobu virusi se preko vanjskog omotača sastavljenog od složenih šećera i proteina tzv. glikoproteina B, C i D prihvate na proteoglikane, biokemijske strukture na živim stanicama koje služe kao ulazna vrata virusa u epitelnu stanicu. Pomoću vlastitih H i L glikoproteina on se stopi sa staničnom membranom, a ulaskom u citoplazmu stanice zaražene osobe, virus ‘natjera’ stanicu da preustroji funkciju i proizvodi proteine važne za nastanak novih virusnih kopija koje nakon što preplave stanicu uzrokuju njenu propast. Iz virusom razorene stanice izlaze nove virusne kopije, koje mogu inficirati okolne, zdrave stanice sluznice i kože, ako ne budu spriječene imunim odgovorom.
Dio tako nastalih virusa prelazi u sićušne živčane završetke osjetnih živaca, na putu prema kralješničnoj moždini inficirajući živčane stanice virusnom DNA koja putuje posredstvom tzv. aksoplazmičkog transportnog mehanizma duž mikrotubularnog staničnog skeleta živčane stanice. Uz pomoć enzima timidin kinaze, virusna DNA dolazi do jezgre živčane stanice i u ganglije korjenova živaca koji ulaze u moždinu. Istim putem, preko osjetnih živaca, virus se može vratiti kroz živčane završetke u druge epitelne, nezaražene stanice i reaktivirati infekciju u od prije zaražene osobe.
Postoji li imunitet na herpes?
Umnažanje virusa uvjetuje i imuni odgovor, a i kliničke promjene vidljive u bolesti, pa dolazi do nastanka vrlo bolnih mjehurića s prozirnim sadržajem koji se kasnije zamuti, pretvara u kraste i sitne ulceracije stvarajući kliničku sliku akutne herpetične bolesti. Ne reagiraju sve zaražene osobe imunološki isto. Često prethodna infekcija s HSV tipom 1 djeluje na izvjestan način zaštitno te se u istih osoba ako se inficiraju tipom 2 pojavi blaža klinička slika genitalnog oblika bolesti, nego u osoba koje do tada nisu imale antitijela niti bile u kontaktu s drugim herpes virusima. Važno je znati da takve osobe mogu imati npr. oku nevidljivu, asimptomatsku infekciju, i biti izvor zaraze za nezaražene osobe.
Kondom? Tko i kad?
Iz gore navedenih razloga uporaba kondoma preporučuje svim HSV pozitivnim osobama koje su imale genitalni herpes, pa i ako nemaju simptome. U većine normalno otpornih i zdravih osoba, imunološki će sustav u slučaju infekcije pokrenuti nastanak nespecifičnog i specifičnog imunološkog odgovora u koji su uključeni antitijela, stanice i stanični prirodni antivirusni lijekovi – citokini koji će uspješno kontrolirati virusnu infekciju ako je osoba dobrog zdravlja, nema genetskih poremećaja imuniteta, ne pije lijekove koji djeluju kao supresori imuniteta i ne boluje od drugih bolesti. I to je razlog da će bolest u većine ljudi biti samoizlječiva, a infekcija priječi u hibernirajući oblik. Tijekom evolucije HSV virusi našli su načina da izbjegnu imunitetu i latentno žive u živčanim stanicama u neaktivnom stadiju u kome neće biti otkriveni od imunih antitijela i stanica zaražene osobe.
Zašto je nemoguće iskorijeniti virus?
Latentno inficirane živčane stanice ne sadrže cijeli virus, već samo virusnu DNA pa latentan i neaktivan virus nije moguće iskorijeniti lijekovima, dok se god virus ponovo ne aktivira. Tek u probuđenoj fazi, moguće ga je kada je u fazi replikacije napasti lijekovima poput aciclovira i isoprinosina i sličnih analoga.
Istraživanja profesora genetike i mikrobiologije Bryanna Cullena i njegovih kolega znanstvenika sa ‘Duke’ Medicinskog Sveučilišta te Sveučilišta u Harvardu otkrila da herpes simplex virus ima šest microRNA (malih molekula ribonukleinske kiseline) koje bi mogle regulirati latenciju virusa i pokazala da latentna infekcija neće prijeći u rekurirajuću ako u zaraženim stanicama nema te glasničke nukleinske kiseline koja stvara tzv. posebne LAT proteine koji djeluju na uspavani virus da se probudi i počne stvarati nove čestice. Tako pod utjecajem LAT kompleksa živčane stanice proizvode infektivne čestice koje putuju do živčanog završetka i budu otpuštene do stanica kože i sluznice. Ta reinfekcija može biti s ili bez vidljivih simptoma, uz širenje virusa preko kože i sluznica kroz kliconoštvo.
Osobe koje nemaju virusna protutijela u krvi obično razviju nakon zaraze primarnu infekciju, uz akutnu bolest, koja ima vrlo neugodne simptome, a osobe koje imaju protutijela mogu razviti sekundarnu i recidivirajuću HSV infekciju, koja je uobičajeno blaža od primarne, što uvelike zavisi o općem stanju, slabokrvnosti, stilu života, kvaliteti imunog odgovora i samoj provođenoj terapiji.
Novije studije provedene u ambulantama za spolne bolesti u Americi pokazuju da 25-70 % svih posjetitelja ima antitijela i na HSV tip 1 i 2 a da njih 90 % uopće ne zna da su njime zaraženi.
Autorica: Anka Dorić, dr. med. spec. transf. med.
Voditeljica Odjela za transfuzijsku medicinu, Imunološki zavod, Zagreb; Predsjednica Nacionalne udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”; Stručna suradnica savjetovališta Poliklinike Virogena Plus; Stručna suradnica ECCA-e, Europske udruge za rak vrata maternice
