Jeste li primijetili kako nam se broj dežurnih psihologa i psihijatara na društvenim mrežama ovih dana drastično povećao? Ma, svi se kuže u dijagnoze, sipaju ih iz rukava. “On je bio psihopata ili patološki narcis, to je jasno k’o vedro nebo.” “Ovaj drugi je isto narcis, možda čak ima i shizoidan poremećaj ličnosti.”
Pričam o dva slučaja. O slučaju koji je troje djece pretvorio u tri anđela, stradala od ruke vlastita oca. I pričam o Severini.
“Kak’ Severina nije mogla skužit’ koga je izabrala za oca svog djeteta. Pa vidi se iz aviona da je riječ o bolesniku?” i “Zašto se majka troje djece nije prije maknula od psihopate?” Eto, to je ono na što se mogu svesti komentari s bespuća interneta.
Mnogi od nas (nažalost) vole život promatrati iz svog vlastitog, malog i skučenog ugla. Kroz sitnu rupicu, kroz koju promatraju živote drugih ljudi jer misle ako imaju uvid kroz tu rupicu – da mogu vidjeti cijelu sliku. No, to je samo pogled iz vlastite percepcije. I zato nije niti čudo da nam je, pogotovo ako držimo stvari u vlastitom životu pod kontrolom (ili nam se samo čini da ih držimo pod kontrolom?) totalno nezamislivo kako jedna žena može ‘pasti’ na lika kojega savjetuju vračare, koji vjeruje u tarot, koji pokazuje agresivno ponašanje od nultog dana i koji se za dijete zainteresirao tek onda kada je shvatio da preko djeteta može napakostiti djetetovoj majci.
Neshvatljivo, je li ta Severina uopće normalna?
S druge strane imamo lika koji se uspješno osjećao kada su pare sjedale na račun, a kada se račun ispraznio i kada je osjetio da je neuspješan, po svim svojim kriterijima, povukao je sa sobom u limb svoje izopačenosti i vlastitu djecu. Samo da napakosti bivšoj. “Neshvatljivo, je li ta žena uopće normalna da je imala, ne jedno – već troje djece s takvom patologijom od čovjeka? Pa zar ne treba pažljivije birati s kim ćeš imati djecu?”
Neshvatljivo? Jel’ da?
Ali otkrit ću vam tajnu – jedini način da barem djelomično shvatite jest da se poistovjetite sa žrtvom i da imate zrnce empatije. A po komentarima na društvenim mrežama vidim da u Hrvata i Hrvatica upravo empatije kronično nedostaje. Također, neke se stvari u životu ne mogu predvidjeti tako da netko tko se godinama predstavljao kao uglađeni gospodin, može ispasti pravo čudovište. A draga djevojka iz susjedstva obična gold diggerica.
To se ne može znati unaprijed sve dok se s nekom osobom ne pojedu kilogrami i kilogrami soli. A i kad se i pojedu kilogrami soli s nekim, opet te život može iznenaditi.
Vi ne biste nikad da ste na njihovom mjestu?
A jeste li uopće na njihovom mjestu? Niste.
Naši izbori, naše odluke, izbori partnera, sve što smo ikada u životu napravili uglavnom je povezano s onime što naša podsvijest smatra poznatim. Ne znam jeste li ovo ikada malo dublje proučavali, ali našim akcijama podsvijest upravlja u 95 % slučajeva, a svijest tek u 5 %. Svijest je, prema tome, poput vrha one ledene sante na Sjevernom polu čija se glavnina skriva ispod površine vode. Podsvijest je onaj masiv koji se najteže otapa i koji se najsporije može promijeniti. A što je u toj podsvijesti zakopano?
Praktički sve ono što vas danas određuje kao osobu.
A to su svi oni programi i obrasci koje ste usvojili kao dijete, sve traume koje su se u vas duboko urezale, svi strahovi i sve strepnje.
I tako obično, kada biraš partnera – biraš iz onoga što je poznato. Ako ti je ‘poznat’ osjećaj odbacivanja – odabrat ćeš partnera koji će to činiti. Isto je i s osjećajem zanemarivanja, ignoriranja, neempatičnosti, nedostupnosti… biramo partnere prema onome što nam je, kao program, ‘ubačeno’ u podsvijest. Tko nam je to učinio? Najčešće oni koji su nam bili bliski u vrijeme odrastanja i to najčešće nenamjerno. Nisu znali bolje.
E sad, neki (neki, jer mislim i na žene i na muškarce) se ‘razbude’ na vrijeme i shvate u čemu je štos i prekinu takvu vezu. No, neki takve veze održavaju godinama i desetljećima i tek na kraju (veze ili života) shvate u čemu je bio štos. I na čiji se račun treba gorko nasmijati – najčešće je to na vlastiti.
I Severina i bivša gospođa Kopitz su na vrijeme shvatile u čemu je štos. I izvukle i sebe i svoju djecu iz takvog okruženja te su samim time majke-heroji, žene koje su odlučile prestati biti žrtve i samo zbog toga zaslužuju naš respekt. No, tada, u trenutku razvoda/prekida, nisu mogle niti u ludilu pretpostaviti što slijedi.
Severina nije mogla naslutiti da će svojom štiklom razmrdati Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba i šire od toga, samo zato da dugoročno zaštiti svoje dijete. A žena je samo htjela to svoje dijete odgajati u miru i bez straha da će joj ga netko oduzeti. Niti bivša gospođa Kopitz nije mogla pojmiti, u trenutku razvoda, s kakvim je uistinu monstrumom živjela.
Stvari nisu jednostavne, odnosi nisu jednostavni i niti život nije jednostavan. I zbog toga nam svima treba malo više empatije. Možemo li je pronaći u sebi?
Prema tome, zato bi možda bilo dobro da rečenicu „Znam što bih JA učinio/la na njegovom/njenom mjestu“ pokušavamo što manje izgovarati. I ja se ponekad ulovim kako izgovaram takvu rečenicu kada razgovaram s prijateljicom – no, vremenom sam shvatila da ja nisam i nikada neću biti na njenom mjestu. Niti će ona ikada biti na mojem. I trudim se da riječi: “Znaš što bih ja učinila na tvom mjestu…” više ne izlaze iz mojih usta.
Bilo bi zato dobro prestati prosuđivati tuđe štikle jer te štikle nikada niste obukli. Niti nećete. I ne znate jesu li vam te štikle prevelike ili vas žuljaju, je li peta previsoka i hoćete li se slomiti u njima. Imate svoje vlastite štikle o kojima trebate razmišljati.
I, znate, te svoje štikle bi valjalo počistiti s vremena na vrijeme. Onako dobro. Temeljito. Onako kako vaše štikle to zaslužuju.
Pročitaj i ovo:
Naturala Life br. 13
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
