U subotu, 21. ožujka, na prvi dan proljeća Veleposlanstvo Japana je, u suradnji s Etnografskim muzejom u Zagrebu, organiziralo ceremoniju čaja. Ceremoniju, duboko ukorijenjenu u zen budizam, prakticiralo je u početku isključivo svećenstvo i visoko plemstvo i to uglavnom u medicinske svrhe. Ovu ceremoniju karakteriziraju unutrašnji mir i gostoljubivost pri čemu jednostavnost i elegancija same ceremonije naglašavaju te vrline.
Ceremoniju čaja u Zagrebu je predstavila Soyu Murakami, majstorica čaja škole Urasenke koju je od djetinjstva podučavala majka koja je također bila majstorice iste škole. Danas gospođa Mirakami-starija vodi Gradsku visoku školu čaja Den-en-chôfu u Tokiju, a uz to podučava čajnu ceremoniju u sklopu Japanske vanjskotrgovinske organizacije (JETRO) u Njemačkoj. Kao predsjednica neprofitne organizacije Nihon denotô bunka no kai (Udruga tradicionalne japanske kulture) radi na širenju tradicionalne japanske kulture.
Chado – put čaja
Čaj su u Japan donijeli zen svećenici pa se stoga može reći kako zen budizam ima snažan utjecaj na ceremoniju čaja. Japanci su usavršili postupak pripravljanja i posluživanja čaja, a sama je ceremonija ubrzo postala poznata kao „chado“ ili „put čaja“. Ceremonija čaja obogaćuje duh i um zajedničkim uživanjem u čaju i međusobnim poštovanjem onih koji ga piju te ujedinjuje četiri važne karakteristike: wa ili ravnotežu, kei ili poštovanje, sei ili čistoću te jaku ili mir. Uglavnom se tijekom ovih ceremonija služi zeleni Matcha čaj, a tijekom ceremonije razgovor je sveden na minimum, i, u pravilu, uvijek vezan uz sam čaj. Budući da se čaj pije nezaslađen, a vrlo je važan omjer slatkoće i gorčine u ustima kada se čaj pije – gostima se poslužuju slatki rižini kolačići koje gost mirno drži na svom krilu sve do trenutka kada mu majstor ceremonije ne da znak da ih slobodno može uzeti.
Čaj se pije tako da se ponuđena šalica uzima desnom rukom i polaže se na lijevi dlan. Prilikom podizanja šalice, domaćinu se upućuje lagani naklon u znak zahvalnosti i poštovanja. Šalicu zatim desnom rukom okrećemo u smjeru kazaljke na satu, kako bi se strana šalice okrenuta gostu okrenula domaćinu – gesta je to koja predstavlja dijeljenje i poštovanje.
Bezvremenski napitak
U Japanu se ceremonija čaja prvi put spominje u 8. stoljeću, a pretpostavlja se da nikad ne bi zaživjela da je čaja bilo u izobilju. Upravo je njegova rijetkost uvjetovala da se ljudi prema njemu odnose s poštovanjem. Pojavom zen budizma u Japanu javljaju se nove spoznaje o čaju, a mijenjaju se i neke navike njegovog pripravljanja poput usitnjavanje čaja u prah koji se miješao s vodom i mutio bambusovom metlicom. Ta dva detalja prepoznatljivi su u ceremoniji kakvu i danas poznajemo. Tijekom razdoblja Muromachi (otprilike 1336 –1573), ceremonija čaja postaje oblik sofisticirane zabave viših staleža, pri čemu su se koristili skupocjeni predmeti iz Kine. Kako bi napravio odmak od skupocjenih stranih predmeta i naglasio vrijednost samoga napitka, veliki majstor čaja Sen no Rikyū krajem 16. st. razvio je vlastitu teoriju i filozofiju čaja – wabi-cha. Od lokalnih japanskih majstora naručuje, a nerijetko je i sam izrađivao, posude i sredstva za rad koji su se odlikovali nenametljivom jednostavnošću oblika.
