U praskozorje… ne znam bolju riječ.
U praskozorje, prije zore, gledam u šumu.
A šuma, šuma gleda u mene.
Visoko sam na Velebitu, van dosega signala, ljudi i buke.
Probudio me smiraj. Smi-raj.
Probudio me oko 5, prije zore, i zabljesnuo svojom toplom tišinom.
Praskozorje je skoro potpuno suprotno od sumraka koji nosi nešto mistično a možda i erotično u sebi.
Ovo je period čistog, toplog „ja“ okrenutog (naravno) prema sebi.
Topla tišina praskozorja me grli.
Neočekivano blisko. Kao neki dio mene na koji sam zaboravila da postoji.
Prije pjeva ptica, prije gibanja vjetra, prije razaznavanja boje cvijeta.
Meki, obli, ženski zagrljaj Majke Prirode podsjeća me na početak…
Ili na bit lišenu rasta, smijeha, šarenih perli. Na bit u samom bivanju.
Tiho. Toplo tiho. Tečno, meko toplo tiho.
Koraci mi tonu u toplu tišinu.
Mirisi su snažno naglašeni.
Njušim mažuran. Negdje je ispred mene. U ovo doba godine u zalazu je svoga cvata, ali njušim i njegov cvijet.
Zapravo savršeno paše u ovu meku tišinu, prije zore. Kada se još ništa ne čuje, ništa ne vidi. Kada je bit u samom bivanju.
Mažuran smiruje sve prenapuhano.
Kaže „Hej, smiri se malo!“
„Da to nisi prenapuhao? Jesi li siguran da je to sve toliko značajno, ili jednostavno raste kako mu daješ pažnju…“
Mažuran priča o poslu, ljubavi, drami, obiteljskoj situaciji, financijskoj situaciji, zdravstvenoj situaciji…
On kaže „Hajde, opusti se! Tako je – kako je. Opusti. Ako tako jako uzimaš srcu, tlak raste, nervoza buja u glavi, štitnjača divlja, srce lupa, loš CD u glavi neprestano vrti na repeat."
Kaže „Hajde! Počisti šarene perle koje zoveš Život i dođi u smi-raj. Dođi u toplu meku tišinu.“
Neće vas mažuran omamiti. Neće vas zabetonirati i urušiti tlak.
Ali će vas omađijati i oviti toplom izmaglicom mira koja se živi samo u praskozorje.
Za to, za mađijanje i za izmaglicu berite ga u cvatu, u podne, u žarko doba godine.
Topla, meka tišina praskozorja, prije pjeva ptica, prije gibanja vjetra, prije razaznavanja cvijeta, nukleus je svega na svijetu što bi moglo biti.
Bez očekivanja, bez nade, bez smjera, bez želja.
Ona daje mogućnost da se udahne zrak. Duboko, meko i toplo.
Udahnuti. To je početak svega, udah – izdah. Bit je u bivanju.
Mažuran smiruje um i pomaže ispuhati sve prenapuhano. Otvara pluća i bronhe da udišemo zrak Života. Pomaže probaviti ono što smo već ubacili u sebe (svoj život) i sad moramo kako tako, nekako, probaviti.
Mažuran u cvatu, onaj divlji s Velebita, nosi u sebi sjećanje na praskozorje u šumi. Nosi u sebi sjećanje na nukleus života.
