Ima dana u kojima mi ništa nije jasno. Sve što sam dotad shvatila, ponovno gubi smisao i ostavlja me u vakuumu, gdje uzaludno tražim odgovore. Znam da trebam obavljati svoje dužnosti kao i svaki čovjek na Zemlji, ali čini mi se da, kako bih u tome uspjela, moram biti više stroj, a manje ljudsko biće. Kada bih barem mogla izraziti što me konkretno muči, bilo bi, pretpostavljam, lakše, no problem je »zamaskiran« i sastoji se od svega pomalo…
Imate li i vi sličnih dana, onih kojima nedostaje životne radosti, smisla i razumijevanja? Možda vas iznenađuje ili šokira nečiji postupak te se pitate jeste li dugo živjeli u zabludi… Možda razmišljate o svojim odnosima i prijateljstvima te nastojite procijeniti koliko je iskrenosti u njima i možete li se zapravo osjećati sigurno… Možda na vas negativno utječu mediji, porast kriminala i stanje u zemlji te razmišljate o pukom preživljavanju… Ili vas pak muči zdravlje… Strah od budućnosti… Klimatske promjene…
Kažu da je bitno razumjeti problem te si na pravi način razjasniti što nas uistinu muči.
U postavljanju konkretnoga pitanja krije se i velik dio odgovora… A katkad taj odgovor može značiti da smo potpuno nemoćni te da je uzaludno trošiti vlastito vrijeme i energiju oko onoga na što ne možemo utjecati. Možda je rješenje jednostavno okrenuti glavu u drugome smjeru te preskočiti određenu stranicu svoga života. Samo je prvi korak težak i zastrašujući, ali kasnije ćemo vjerojatno biti i zahvalni i sretni što smo ga ipak učinili.
Znam da smo vam u kolumni Ponedjeljkom ujutro obećali redovitu dozu optimizma, ali bitno je da taj optimizam ne bude umjetan. Zalažem se za zdravu i iskrenu pozitivu koja je posljedica autentičnosti i prihvaćanja različitih stanja svijesti. Katkad smo tužni, zbunjeni i ne razumijemo svijet oko sebe. S obzirom na sve što se događa, čini mi se da je zbunjenost često i najzdravija ljudska reakcija. Kao i ljutnja i indisponiranost! Vjerujem da je zdravo u nekim trenucima duboko udahnuti i samome sebi reći: »Da, to je jednostavno tako i ne sviđa mi se uopće i čini mi se da ne mogu ništa promijeniti.« Istina je, ne možemo promijeniti sive oblake, sustav u kojemu živimo (a koji je po mnogočemu bolestan) ni činjenicu da nas netko ne može ili ne želi razumjeti… Ali uvijek možemo mijenjati sebe.
Možemo napredovati kao bića i to nam nitko ne može oduzeti. Lijepo je Herman Hesse zamijetio: »I najnesretniji život ima svojih sunčanih sati i, pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.« A ja bih još dodala da je bitno vidjeti taj pijesak i kamenje, razumjeti njihovu prirodu te osjetiti pogodan trenutak za zalijevanje našega dragocjenog cvijeća.
S ljubavlju,
Mela
