Zašto neki ljudi imaju samopoštovanja, a neki ne? Neki se osjećaju ugodno u svojoj koži, nasmiješeni su i zadovoljni sobom. Bez problema izražavaju svoje misli i pred većom grupom ljudi, ne zamuckuju i ne mijenja im se boja lica, već u takvim situacijama plivaju poput bezbrižnih ribica u predivnom i velikom akvariju.
S druge strane, takva je situacija nekim ljudima krajnje zastrašujuća i radije će provesti večer šuteći i slušajući druge, nego izustiti i jednu jedinu riječ. A možda bi imali svašta pametnoga i mudroga za reći. Njihov svijet u najvećoj mjeri ostaje samo njihov.
Poznajem ljude koji su ostvarili zaista vrijedne stvari u životu. Dobili značajna priznanja, završili i nekoliko fakulteta, pročitali toliko knjiga koliko netko ne bi uspio ni u desetak života, ali ipak pate od manjka samopoštovanja. Neke žene uvijek izgledaju lijepo i dotjerano, njeguju svoje tijelo, posvećuju pažnju prehrani i tjelovježbi, no ipak se srame svoga izgleda i ne vole svoj odraz u ogledalu. Takvim pojedincima neki unutarnji glas govori da nikad nisu dovoljno dobri. Imaju se potrebu konstantno uspoređivati s drugima, a isti im glas šapuće da je netko drugi uvijek bolji. Izrazito su nesigurni i osjećaju glad za potvrdama izvana. A potvrde, priznanja i komplimenti, koliko god veliki i vrijedni bili, nikada ne uspijevaju utažiti tu glad i ispuniti prazninu.
Kada nam nedostaje samopoštovanja, skloni smo perfekcionizmu i osjećaju krivnje. Puno ćemo puta promisliti prije nego učinimo sljedeći korak, a katkad ga nećemo ni učiniti, prepuštajući hrabrijima rizik – ali i uspjeh! Nelogično je i nepravedno da upravo ti hrabriji vrlo često imaju manje razvijene kvalitete nego osobe koje sumnjaju u svoje vrijednosti pa stalno rade na sebi i razvijaju se u nevjerojatna ljudska bića. Vjerojatno je to jedan od glavnih razloga zbog kojih se ljudi s izuzetnim kvalitetama i vrijednostima ne nalaze i na vodećim svjetskim pozicijama, već žive u sjeni.
Sjetila sam se jednog intervjua s Louise Hay, koja je još prije nekoliko desetljeća iskustveno otkrila vezu između zdravlja i misaonih obrazaca. Tijekom godina ostvarivala je nevjerojatne rezultate liječenja pomoću promjene načina razmišljanja. Detektirala bi osnovne negativne misli u pojedinoj osobi te bi s njome uvježbavala afirmacije koje bi nakon nekog vremena dovele do izlječenja i najtežih bolesti, poput karcinoma. Louise je u svome intervjuu izjavila da je, godinama radeći s ljudima, spoznala da sve moguće afirmacije za izlječenje raznoraznih bolesti može »stopiti« u jednu i najvažniju pozitivnu misao. Shvatila je da je bitno naučiti osobu da na pravi način voli samu sebe, da stekne zdravo samopoštovanje. Takva se životna promjena pozitivno odražava i na naše tjelesno zdravlje.
Svi mi imamo pravo na samopoštovanje, neovisno o našim postignućima. Vrijedna smo bića, bez obzira na naš izgled, status u društvu i zanimanje. Svatko je jedinstven i u sebi ima nešto posebno za ponuditi ovome svijetu.
Uspoređivanja s drugima potpuno su besmislena i umjesto da zavidimo na zelenoj travi u susjedovu dvorištu, tu istu energiju možemo upotrijebiti za njegu vlastita travnjaka i uživanje u njemu. Katkad će padati kiša i bit će nam hladno, no naš će prekrasan vrt biti okrijepljen i spreman za novo bujanje. Život je takav; nije svaki dan sunčan, ali prihvatimo li raznolikost i bogatstvo svega što nam se događa, napokon ćemo spoznati i vrijednost svoga bića, koje je sposobno percipirati dinamiku života na potpuno unikatan način u nevjerojatnom beskraju Svemira.
S ljubavlju,
Mela
