Zaspala u pol dva zbog paklene vrućine.
Probudila se u pet zbog dvije blesave vrane koje su vrištale na susjednoj kući i prekinule mi san. U početku sam ih pokušala ignorirati i vratiti san na preumorne kapke, ali sam naposlijetku priznala kapitulaciju i poslala ih u vražju mater skupa sa svojim lakim snom, dok sam skenirala Jedinog i Jedinu na susjednim krevetima, koji na graktanje vrana nisu odgovorili niti promjenom disanja, a kamoli razbuđivanjem.
Ok, nek vrane budu krive i odgovorne za još jednu jutarnju šetnju, pomislila sam, dok sam pospremala vodu, fotić i mobitel u rozu Didl torbicu ukrašenu s dva svjetlucava Hello Kitty bedža. Jedinina torbica aman-taman za ono što mi treba potrpati u nju pa nek i ona tri guštera, dva zeca i pet koza koje ću sresti putem, pomisle da sam djetinjasta jer nosim rozu torbicu – briga me. Postalo mi u zadnje vrijeme svejedno što i dvonožni govore o meni, a kamoli četveronožni. A valjda je i to neka vrsta odrastanja. Pojma nemam.
Nego, važnije – hoću si skuhat kavu ili neću? Ma neću, popit ću je u slastičarnici kad se vratim.
Idem kamo? – Za valovima…
Ako je sada u zaljevu ovako valovito, mogu samo zamisliti kako je na Arbitu, najisturenijoj točci Otoka okrenutoj prema Susku…to danas treba vidjeti…
Cilj određen, tenisice nabrušene, ali ček`.
S terase pogled nesvakidašnji. Zora je svanula, dan se zakotrljao, a na nebu još uvijek blješti puni Mjesec. Luna moja. Vadim fotić iz roze Didl torbice i bilježim Trenutak.
Krećem naposlijetku i razmišljam kako je Trenutak upravo ono na što danas trebam obratiti pažnju. Oki doki. Ajmo jednom šetnju provesti u Trenutku. Baš onako kako me striček Tolle (Eckhart Tolle, Moć sadašnjeg trenutka) jednom davno svojom knjigom naučio, a primijenjujem ekstremno rijetko.
Misli su vrludale amo-tamo, svadila sam se i mirila s njima, dolazile su i nove i teško mogu reći da sam većinu šetnje provodila u Trenutku – prije sam je provodila u pokušajima da ne iskrenem nogu ili da ne zagazim u, da prostite – bošarinov drekec jer sam odabrala malko problematičniji put do Arbita od onog uobičajenog. (www.istrapedia.hr Boškarin (furlanski boscarin: neobrađeni štap i ime goveda), najrašireniji istar. narodni naziv za govedo istarski podolac. Drugi su uobičajeni nazivi bakin, mandula, sivo, istro, srnela. To je govedo bilo vrlo rašireno u Istri do sred. XX.st., a od tada postoji samo nekoliko stotina primjeraka.).
Nakon neka četiri kilometra tutnjava valova koji lupaju o obalu je privukla pažnju. I vjetar i tutnjava pojačavali su se opasno. Skužim da sam već na Arbitu i skrenem s glavnog puta na jedan uži koji se strmo spuštao do same obale. More divlja, lupa o stijene – procjena o jačini valova na ovom mjestu unijske obale je bila potpuno točna. Ogromni su.
Sjednem i popratim pogledom hipnotizirana to ritmično gibanje. Slane kapljice u eteričnoj izmaglici padaju po meni i konačno me jedan val dohvati i zapljusne cijelu.
Mokra skroz naskroz, vadim fotić i bilježim još jedan Trenutak.
Na povratku, okupana i sretna, zaronim u polje divljeg origana i opskrbim se njime za cijelu iduću godinu, isplaniram pizzu za ručak i laganini nabrusim tenisice za povratak u selo gdje me u slastičarnici čekala crna mirisna tekućina koju ću sada s guštom popiti.
Kratki espresso bez kapi mlijeka i bez šećera.
Bilo je vrijeme za prvu jutarnju kavu.
