U vremenima kada smo neprestano umreženi, dostupni i izloženi, a istodobno sve usamljeniji, glasovi koji govore tiho, iskreno i bez filtera postaju rijetka, ali dragocjena pojava. U svijetu u kojem se savršenstvo prodaje kao norma, a ranjivost kao slabost, Barbara Udovičić odabrala je suprotan smjer – onaj autentičnosti, istine i emocionalne hrabrosti.
Nakon dugogodišnje karijere u klasičnim medijima, kao televizijska i radijska novinarka te urednica, Barbara je pronašla novi prostor izražavanja na društvenim mrežama – ne kao strateški projekt, nego kao osobnu potrebu za iskrenim dijalogom. U ‘malom kvadratu mobitela’ otvorila je prostor u kojem govori bez maske, bez autoriteta pozicije, ali s autoritetom iskustva. Upravo ta ogoljenost i odsutnost lažne pozitivnosti privukli su milijune ljudi koji u njezinim riječima prepoznaju vlastite strahove, sumnje i borbe.
Kao psihologinja, ali i kao žena koja ne skriva vlastite ožiljke, Barbara danas spaja profesionalno znanje i životnu istinu. Ne nudi gotove recepte, ne obećava brza rješenja – umjesto toga, nudi svjetiljku kojom svatko može osvijetliti vlastiti put. U vremenu kronične emocionalne iscrpljenosti, njezin glas podsjeća da je u redu biti nesavršen, umoran, ranjiv – i još uvijek vrijedan.
Kako je došlo do toga da se iz klasičnih medija – s dugogodišnjim iskustvom u medijima kao TV i radijska novinarka te urednica – okrenete društvenim mrežama i osobnijem načinu komunikacije s publikom?
– Ovaj format nikada nije trebao biti nastavak moje karijere, niti nekakav ‘projekt’. Ovo su objave na mom privatnom profilu, nisam planirala nikakav ‘strateški zaokret’, niti sam koristila znanje s televizije. Dapače, u tehničkom smislu, ovo što radim na mrežama je potpuna suprotnost svemu što sam radila godinama. Produkcija je jednostavna, sirova i ‘nikakva’ u usporedbi s profesionalnom produkcijom.
Naprosto sam nekim stvarima u sebi imala potrebu reći: “OK je, sad je sigurno, možete izaći”. Željela sam taj nekakav unutrašnji pritisak istine jednostavno pustiti van. Pa sam, eto, u trenutku kad sam, i doslovno, i figurativno, odlučila ući ‘unutra’, zapravo ‘izašla van’, u onom metaforičkom, ljudskom smislu, kao nikada do sada. U tom ‘malom kvadratu mobitela’ ja sam onakva kakva jesam, povezana sa stvarnošću, ogoljena i bez ikakvog autoriteta, osim onog kojeg mi daje proživljeno iskustvo.
Mislite li da smo postali društvo iscrpljenih, tjeskobnih i usamljenih ljudi?
– Smatram kako živimo u vremenu ‘toksične pozitivnosti’ koja nas iscrpljuje. Ljudi su umorni od stalne potrebe za prikazivanjem savršenstva, dok se u tišini bore s tjeskobom jer osjećaju kako nisu ‘dovoljni’. Usamljenost danas nije nedostatak ljudi, nego nedostatak dubokog, iskrenog razumijevanja, što onda dovodi do kroničnog emocionalnog zamora. Koračamo kroz blještavilo ekrana, dok nam se pod nogama otvara ponor emocionalne izolacije.
Zašto mislite da se ljudi sve više prepoznaju u osobnim pričama, a manje u klasičnim savjetima?
– Klasični savjeti često zvuče kao gotovi recepti za život koji nitko zapravo ne vodi, dok osobne priče nose težinu stvarnog, proživljenog iskustva. S obzirom na ovih nevjerojatnih 60 milijuna pregleda, čini mi se da publika ne traži nekoga tko će im docirati s visoka, već traže suputnika koji je bio u istom rovu i koji može reći: “Preživjela sam, možeš i ti”.
U svojim objavama često ne nudite gotova rješenja. Koje su onda vaše ‘namjere’ – što želite da ljudi osjete nakon što vas poslušaju ili pročitaju?
– Zapravo, nemam nikakve namjere. Svakako ne nudim ‘mapu za bijeg’, eventualno svjetiljku kojom će netko osvijetliti vlastitu hrabrost za suočavanje sa stvarnošću. Posebno se klonim bilo kakvih instant rješenja jer su ona u psihologiji najčešće lažna. Ako neki od mojih videa nekome daje osjećaj povratka kontrole u vlastite ruke, privilegirana sam. Moj osobni cilj je postizanje vlastitog unutrašnjeg mira kroz istinu, ma koliko ona bila sirova.
Društvene mreže sve su važniji prostor za razgovor o teškim temama. Kako ih, po vašem mišljenju, možemo koristiti na odgovoran i zdrav način?
– Digitalni prostor može biti ili javna lomača ili sigurno utočište, ovisno o etici i postavljanju jasnih granica. Odgovornost bi trebala podrazumijevati korištenje mreža za edukaciju i autentično povezivanje, nikako za neprestano uspoređivanje s nerealnim idealima. Zdrav način korištenja mreža zahtijeva kritičko razmišljanje i svjesnost o tome koji nas sadržaji grade, a koji su oni koji nam kradu mir.
Sve se više govori i o mentalnom zdravlju djece i mladih. Što smatrate da bi se u društvu trebalo promijeniti kako bi im se bolje pomoglo?
– Dječja psiha ne upija samo naše upute, već i naš vlastiti, ostvareni ili neostvareni, unutrašnji mir. Smatram da bismo trebali poraditi na paradigmi roditeljstva – djeca ne kopiraju ono što im govorimo, nego ono što vide da radimo sami sebi. Kao društvo bismo im trebali osigurati okruženje u kojem neuspjeh nije sramota, već je dio rasta, a mi odrasli bismo trebali biti primjer zdravog nošenja s emocijama.
Koja je tajna toga da uspijevate biti iskreni i otvoreni, a istodobno zadržavate profesionalne granice kao psihologinja?
– Smatram da biti ‘psihologinja s ožiljcima’ ne znači gubitak autoriteta, već, dapače, bolji uvid i mogućnost validacije tuđe boli. Možda je tajna u samorefleksiji. Svoja iskustva dijelim u trenutku kad ona postaju ožiljci sigurni na dodir, nikad iz dubine vlastite boli.
Ako postoji neka moja uloga na mrežama, to svakako nije tražiti utjehu od publike, eventualno pokazati da je proces zacjeljivanja moguć. Granice su tu jasne – dijelim tek onoliko koliko je meni potrebno, ne u svrhu opterećivanja nekog mojom traumom. Komuniciram proživljenu istinu, a ne živu ranu.
U brzom i stresnom načinu života, što biste poručili ljudima koji imaju osjećaj da stalno moraju biti ‘savršeni’ i uspješni?
– Ne osjećam da imam pravo ikome govoriti kako da živi svoj život, imam samo svoju istinu. Sama sam odavno odustala sam od savršenstva jer je to bila preskupa maska koja me gušila. Danas biram biti funkcionalno nesavršena i mirna sa svojim ožiljcima, bez potrebe da ikome išta dokazujem.
Na čemu trenutačno najviše radite i imate li u planu nove projekte, poput knjige, edukacija ili posebnih programa?
– Trenutačno sam si zadala u zadatak dovršiti knjigu. Ona zapravo u meni sazrijeva već jako dugo, godinama se slagala kroz sve ono što sam prošla, a sada je napokon došlo vrijeme da ju uobličim do kraja. Iskreno, jedina želja koju trenutačno imam je osloboditi si vrijeme i prostor kako bih je mogla, u toj tišini, dovršiti onako kako želim jer želim biti potpuno ‘unutra’, u tom procesu.
Što se tiče nekih velikih budućih planova, edukacija ili posebnih programa – nemam ih, jedina ideja koja mi se nazire je jedna specifična promocija knjige. Sve ovo što se oko mene događa raslo je potpuno organski, bez ikakve strategije, pa želim da tako i nastavi. Pustit ću da stvari idu svojim tijekom, pa ćemo vidjeti što će to donijeti i kamo će me to dalje odvesti.
Pročitaj i ovo:
- Krunoslav Nujić otkriva kako preživjeti burnout i naučiti vrijedne lekcije o životu
- Momtivation mamama vraća ono najvrjednije – vrijeme, podršku i osjećaj da nisu same
- Forest Therapy: Kristina Kružić otkriva iscjeljujuću snagu prirode i ljepotu usporavanja
