Postoje putovanja koja planiraš mjesecima. I postoje ona koja se dogode između dvije poruke i jedne kupljene avionske karte.
Ovo putovanje je bilo ovo drugo. Dvije žene. München. 36 sati. I borilački event kao glavni razlog dolaska. Na papiru, oksimoron ženskog vikenda. U stvarnosti, možda najtočnija definicija ravnoteže koja nam je trebala.
Smještaj sa sportskim potpisom
Smjestile smo se blizu Olympiaparka, u dijelu grada koji ima neku posebnu širinu, puno zraka, zelenila i onaj osjećaj prostora koji te odmah malo uspori. Stadion, park i arhitektura koja podsjeća na neka druga, ambicioznija vremena. Olympiapark je jedan od simbola modernog Münchena – izgrađen za Olimpijske igre 1972., s prepoznatljivim valovitim krovovima i ogromnim zelenim površinama koje danas služe kao mjesto za trčanje, piknike i koncerte. To je dio grada koji diše široko i urbano u isto vrijeme. Već sama lokacija dala je vikendu lagani sportski ton, i prije nego što smo uopće kročile u arenu.
Ulazak u grad: od Stachusa do srca Münchena
U razgledavanje smo krenule s Karlsplatza (Stachus), prirodne ulazne točke u centar grada. Karlsplatz, koji lokalci zovu Stachus, jedna je od najživljih točaka grada. Veliki trg s fontanom, tramvajima koji prolaze u svim smjerovima i neprestanim protokom ljudi savršen je “ulaz” u München, mjesto gdje osjetiš ritam grada prije nego što zakoračiš u njegov povijesni dio. Sunce nas je dočekalo gotovo proljetno, i u tom trenutku sam osjetila ono poznato olakšanje: izašla sam iz rutine.
Prvi dan smo ručale u Cotidanu. Brunch koji je bio estetski gotovo savršen, tanjuri puni boja, zdrave opcije, dobra kava, ali stolovi toliko blizu da smo gotovo sudjelovale u tuđim razgovorima. I to je dio velikih gradova, dinamika, ritam, blaga gužva koja ovaj put nije smetala. Možda zato što nismo bile pod pritiskom rasporeda.
Šetnja prema Marienplatzu bila je lagana, uz zaustavljanja pred izlozima, ne zato što smo planirale shopping, nego zato što je promatranje dio putovanja. Marienplatz pun ljudi, ali s nekako mekšom atmosferom nego kod kuće. Marienplatz je središnji trg Münchena, s impresivnom novom gradskom vijećnicom (Neues Rathaus) i poznatim Glockenspielom koji svakodnevno privlači poglede turista. Unatoč gužvi, atmosfera nije agresivna – više je to mješavina znatiželje, fotografiranja i laganog uživanja u prostoru koji je stoljećima bio srce grada.
Prošetale smo do Viktualienmarkta, pokušavajući shvatiti kulturu kiselih krastavaca i Bavaraca. Viktualienmarkt je otvorena tržnica stara više od 200 godina, mjesto gdje se susreću lokalci i turisti. Štandovi s kobasicama, sirevima, začinima, svježim cvijećem i da, beskonačnim varijacijama kiselih krastavaca, koji mu daju autentičan bavarski karakter. To je prostor u kojem München pokazuje svoju svakodnevicu, ne samo razgledničku fasadu. Nismo uspostavile mitsku poveznicu. Nismo ni kupile krastavce. Ali smo promatrale. A ponekad je i to dovoljno.
Negdje između šetnje i iščekivanja večeri, postalo je jasno da je naš dolazak imao dublji razlog.
Zbog čega smo zapravo došle
FNC je organizacija iz Hrvatske koja je u nekoliko godina pokorila Balkan, a sada se širi Europom. Iako i ptice na grani već znaju da je riječ o najbrže rastućoj MMA organizaciji u regiji, postoji nešto osobno u odluci da sjedneš na avion i dođeš podržati “svoje”. Njihov event bio je naš izgovor za bijeg iz rutine. I savršen povod da spojimo adrenalinski svijet borbi s kulturnim vikendom.
Kava je, naravno, bila neizostavna. München ima onu ozbiljnu, staru srednjoeuropsku kulturu kavana, mjesta gdje se ne dolazi samo po kofein, nego po trenutak. Završile smo u Kreutzkammu, slastičarnici koja postoji od 1825. U prostoru koji pamti generacije, kolači su posluženi bez teatralnosti, ali s preciznošću koja ulijeva povjerenje. Volim takva mjesta, gdje je tradicija kontinuitet.
Odmor u hotelu bio je nužan jer nas je čekao FNC 28. SAP Garden ispunjen do vrha. Uzavrela atmosfera. Reflektori, glazba, napetost u zraku. To su eventi koje volimo, zbog adrenalina, vrhunske organizacije, osjećaja zajedništva… i jedne vrlo praktične, ali realne stvari: nema gužve za ženski toalet.
Nedjelja između buke i umjetnosti
Izležavanje. Tišina. Razgovor koji traje duže od plana. Lagano pakiranje, check-out i ostavljanje stvari na recepciji dok smo još jednom otišle u grad. Odlučile smo nedjelju posvetiti muzeju. Kunsthalle je bio naš izbor. Smještena u blizini Odeonsplatza, Kunsthalle je jedna od najposjećenijih izložbenih dvorana u gradu i poznata po suvremenim i tematski hrabrim postavima. Izložba, Digital By Nature – svjetlo, spor ritam promatranja. Nakon večeri buke, očekivale smo tišinu galerijskog prostora, ali dočekala nas je poprilična gužva. Izložba je to koja je spojila digitalni svijet i prirodu. Zvuči čudno, ali je zanimljivo vidjeti kako umjetnici na različite načine promatraju i prikazuju ono što nas okružuje. U ovom slučaju, Miguel Chevalier predvidio je budućnost u svojim radovima.
Balans koji nismo planirale
Za ručak smo odabrale vijetnamski restoran. Lagane, svježe note, puno bilja, ravnoteža okusa. Kuhinja je to koja daje osjećaj lakoće. I dok sjedimo za stolom, postaje jasno:
Došle smo zbog borbi.
Ne zbog muzeja.
Ne zbog kave.
Ne zbog “ženskog vikenda”.
Došle smo zbog FNC-a. Zbog energije, zbog uzbuđenja, zbog trenutka kada se svjetla ugase, a arena eksplodira. Zbog onog osjećaja u prsima kada znaš da gledaš nešto veliko, organizaciju iz Hrvatske koja je pokorila Balkan i sada puni dvorane po Europi. I da, dobro je podržati svoje. Dobro je svjedočiti rastu. Dobro je biti dio toga, makar kao gledateljica u publici.
Ali ono što nismo planirale dogodilo se između.
Između Karlsplatza i Marienplatza.
Između gužve i tišine.
Između adrenalina i sporog nedjeljnog jutra.
Dogodila se ravnoteža.
Shvatila sam da snaga koju gledamo u kavezu nije suprotnost nježnosti koju tražimo u muzeju. Nije suprotnost sporoj kavi. Nije suprotnost ženskom vikendu. Ona je samo drugi oblik iste energije.
Mi smo došle gledati borbe.
Ali smo otišle podsjećene na vlastitu snagu.
Na snagu da izađemo iz rutine.
Da sjednemo na avion bez previše planiranja.
Da podržimo ono u što vjerujemo.
Da provedemo 36 sati drugačije.
I možda je to cijeli smisao ovakvih bijegova.
Ne promijeniti život.
Nego ga na trenutak pomaknuti.
Dovoljno da se vratiš svjesnija.
I malo hrabrija.
Jer da, došle smo zbog borbi, ali vratile smo se s nečim puno tišim i dugotrajnijim od adrenalina.
Osjećajem da smo žive.
Pročitaj i ovo:
- 3 dana u Frankfurtu: jednostavan vodič za brzinski bijeg iz rutine
- 5 razloga zašto bi Atena trebala biti na vrhu vaše bucket liste (ako već nije)
- Bukurešt – što vidjeti u autentičnom gradu kontrasta, iznenađenja i skrivenih čuda
