Slučaj Unije. Koliko vrijedi život na otoku?

 Da ovo potkrijepim brojkama, naišla sam na podatak kako je samo do početka kolovoza 2013., spašavajući pacijente, helikopterska ekipa liječnika i pilota iz baze u Divuljama, odradila čak 200 hitnih medicinskih letova, a posebice su ponosni na podatak da su njihove intervencije brže od propisanog „EU Zlatnog sata“ – standarda unutar kojega pacijent mora biti u bolnici. 

 

Osim helikoptera, i brzi gliseri svakodnevno komuniciraju s velikim otocima poput Brača, Hvara i Korčule, te se turisti koji borave na tim otocima mogu opustiti i provesti svoje odmore bezbrižni, znajući, da će se, u slučaju nezgode ili težeg zdravstvenog problema, hrvatsko Ministarstvo zdravlja za njih učinkovito pobrinuti. 

 

No, je li zdravstvena skrb jednako kvalitetna i brza baš na svim otocima? 

 

Znam jedan otok na kojemu nije.

 

Otok, koji se rijetko spominje u medijima, ali na kojemu se početkom ovoga ljeta, bržim dolaskom hitne medicinske pomoći, jedna duša možda mogla i spasiti. Znam i za slučaj djevojke, koja je, sredinom kolovoza 2013. doživjela strujni udar, te je tako unesrećena čekala sat i pol do dolaska hitne. Znam i za slučaj djeteta koje je, slomivši uvečer ruku, u bolovima bilo prisiljeno čekati do jutra na prvi katamaran. 

 

Ma, znam i za previše ovakvih priča. I ja, ali i svi oni koji poput mene svake godine ljetuju ili pak žive na – Unijama. 

 

 

Unije su mjesto koji svi zaljubljenici u taj otok od milja nazivaju «Tamo gdje je sve po mom». Meni osobno, pa čak i bez uplitanja emocija koje gajim prema njima, Unije su jedan od najljepših sjevernojadranskih otoka. 

 

Ova prava ekološka oaza u posljednje vrijeme privlači veliki broj domaćih i stranih turista svojom nezagađenom obalom, odsutnošću industrije i automobila, prekrasnim plažama i čistim morem. Kopno i veće otoke s Unijama spaja tek nekoliko brodskih linija – ujutro i uvečer možete do njih brodom iz Lošinja, pet puta tjedno katamaranom iz Rijeke te tri puta tjedno katamaranom iz Pule. 

 

Donedavno su Unije i zrakoplovima bile povezane s kopnom, no, koncesionar je u međuvremenu odustao od koncesije pa aerodrom na Unijama nažalost više nije u funkciji. Na Unijama tijekom godine živi samo 90 stanovnika, no, broj vikendaša i turista tijekom srpnja i kolovoza naraste na broj stanovnika omanjeg zagrebačkog naselja – naišla sam na podatak da tijekom ljetnih mjeseci na Unijama boravi više od 3500 ljudi.

 

Udaljenost do Maloga Lošinja je samo 14 nautičkih milja, ali je neosporna činjenica da se tih „samo 14“ lako pretvore u golemu udaljenost kada pacijent zatreba liječnika. 

 

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Unije su bile u takvoj izolaciji, da ponekad zbog lošeg vremena, brod nije stizao po desetak dana (i sada se tijekom zime zna dogoditi slično), a kako mi je jedna stanovnica Unija rekla, nekada je vrijedilo: „Bog, more i ti!“ Ako je sudbina tako htjela, a bez liječnika na otoku, umiralo se od posljedica srčanih i moždanih udara, patilo se u bolovima zbog granuloma zuba, trudnice su porađale mještanke i rođakinje, a sve pogleda usmjerenog u nebo i s molitvom na usnama da sve prođe u najboljem redu. 

 

No, koliko su se Unije zaista promijenile od tog vremena u smislu kvalitetnije zdravstvene skrbi? 

 

 

Za sve vas koji ste čitajući ove retke i na trenutak pomislili kako turisti koji posjećuju Unije naginju robinzonskom turizmu – moram vas razuvjeriti. Unije su pravo malo naselje s tristotinjak kuća, sa svojom trgovinom, crkvom, poštom, knjižnicom, školom, nekoliko restorana, slastičarnicom i ambulantom. 

 

Da, ambulanta postoji, ali kao da je nema. 

 

Osim ambulante, iako sam već povjerovala da je riječ o urbanoj legendi, tek sam ovoga ljeta shvatila da doista postoji i liječnik zadužen za opremanje unijske ambulante, preglede i primarnu zdravstvenu skrb na Unijama – dr.med. Branko Lakner, voditelj ispostave Mali Lošinj, Doma zdravlja Primorsko-goranske županije.

 

Uvjerila sam se u to 25. srpnja 2013. na Zboru građana Unija, kada je, ispred sedamdesetak zainteresiranih građana i pred gradonačelnikom Malog Lošinja Garijem Capellijem, kao i članovima Gradskog Vijeća Maloga Lošinja, dr. med. Branko Lakner odgovarao na oštru kritiku svoje kolegice dr. med. Sonje Antić, spec. neurologije, koja je tom prilikom izjavila kako se unijska ambulanta nalazi u «katastrofalno lošem stanju te da je potpuno neupotrebljiva kada treba priskočiti u pomoć pacijentima».

 

Članovi Gradskog vijeća Grada Malog Lošinja i gradonačelnik Gari Capelli na Zboru građana u srpnju 2013.

 

– Iskreno, zaprepaštena sam stanjem unijske ambulante. U njoj nedostaje sve što osnovna ambulanta treba imati, a to su prvenstveno lijekovi za tlak, analgetici i svakako anti-šok terapija u slučaju hitnosti, a posebno me iznenadilo to što medicinska sestra na intervencije nosi svoj tlakomjer. Nema niti otoskopa. Napominjem, radi se o medicinskoj opremi koja svaka ambulanta mora imati – izjavila je tom prilikom dr.med. Sonja Antić spec.neurologije.

– Osim toga, budući da se radi o jedinoj ambulanti na otoku, smatram kako bi ona trebala biti i bolje opremljenija zbog učestalih slučajeva hitnosti, kako bi se u njoj mogla pružiti i prva pomoć. Radi se o zavojima, stvarima za imobilizaciju vrata i udova u slučaju prijeloma ili traume. Ambulanta treba imati ampule adrenalina, deksametazona, synopena, normabela i čepiće dijazepama u slučaju epileptičkog napada. Po meni bi trebalo imati i ambu (balon za umjetno disanje), kao i arway u slučajevima oživljavanja te infuzije glukoze ili fiziološke otopine s obzirom da je ona uz Andol 300 mg prva terapija za moždani i srčani udar. Naravno da bi dobro došla i laringealna maska, set za šivanje rana ili barem set za previjanje rana. Svakako treba imati i terapiju za bol, u slučaju išijasa ili zakočenosti u vratu poput ampula ketonala, normabela i voltarena te test trake za mokraću i glukozu. EKG aparat, i netko tko ga zna koristiti, je također opcija, ali po meni vrlo bitna. – zaključila je neurologinja dr.med. Sonja Antić.

 

– Znate li koliko to košta? I znate li da za svaku ampulu u ambulanti ja moram financijski odgovarati – pojadao se tada prisutnima prozvani dr. med. Lakner.

Na Zboru građana, imali smo prilike čuti i jednu drugu stranu priče od ove svakodnevne jadikovke o stanju hrvatskog zdravstva kojom je loše stanje unijske ambulante pokušao opravdati odgovorni dr. Lakner. Naime, gospođa Sonja Kraljević otkrila nam je podatak kako su mladi unijski iseljenici u Americi dobrotvornim balom sakupili čak 17 000 dolara namijenjenih pomoći Unijama i okolnim otocima, međutim, novac nikada nije utrošen za tu namjenu.

 

Osim što primarna zaštita na Unijama ne funkcionira još više zabrinjava što u brojnim situacijama i hitna medicinska služba zakaže – odbije doći na teren ili pak pošalje sporiji gliser onda kada bi trebalo poslati brzi gumenjak ili helikopter. 

 

 

Svi mi koji ljetujemo na otoku više smo nego snalažljivi. Nosimo na ljetovanje lijekove koji bi mogli zatrebati, poput antibiotika, kapi za oko i uho, zavojnog materijala i slično. Možda bih lakše nabrojala što sve od prve pomoći i lijekova ne nosim na ljetovanje, nego što sve nosim. Godine iskustva naučile su me oprezu, pogotovo od trenutka kada sam postala majka, a upravo su infekcije popraćene visokim temperaturama i nezgode, koje se događaju našoj djeci, najčešće tijekom ljetnih mjeseci. 

 

Naravno, kada su djeca u pitanju, u slučajevima nezgoda treba reagirati brzo – složit će se sa mnom, sigurna sam, i svaki roditelj, ali i svaki pedijatar. 

 

U sjećanju mi je ostalo nekoliko takvih slučajeva – djevojčica koja se skačući s rive ozlijedila na metalno uže, dječak kojega je ugrizao pas, drugi dječak koji je razrezao ruku ili jedan koji je skačući preko brodskog užeta pao na glavu kao i već prije spomenut slučaj dječaka koji je slomio ruku i proveo noć u bolovima. 

 

U svim je tim, meni poznatim slučajevima, nakon što su roditelji nazvali hitnu, iz slušalice stigao odgovor: – Dovedite dijete k nama! Pokušajte sada zamisliti paniku koju roditelj osjeti kada se nezgoda dogodi jer treba reagirati odmah – dati antitetanus, zaustaviti krvarenje, zašiti ranu, a vi nemate prijevoza do prve ambulante na Malom Lošinju. 

 

I pokušajte zamisliti kako izgleda strka kada po otoku tražiš nekog liječnika, medicinsku sestru, nekoga s gliserom tko će odvesti dijete do Lošinja, avion – bilo što, jer su sigurnost i zdravlje tvog djeteta ugroženi. 

 

No, kako sam čula ovoga ljeta, prijevoz do Malog Lošinja ima i drugu stranu medalje.

– Od kada sam shvatio kako sam ja odgovoran za osobu na svom čamcu, izbjegavam prevoziti pacijente s Unija do Malog Lošinja, što sam činio u nekoliko navrata. Jednostavno, bojim se da se, zbog prijevoza na mom čamcu, zdravstveno stanje, pogotovo teških pacijenta, dodatno ne zakomplicira što mene u tom slučaju čini odgovornim. – podijelio je s nama svoje bojazni slovenski državljanin Marko Čurin, dugogodišnji vikendaš i vlasnik brzog čamca. 

 

 

 

 

Bez tri divne žene: dr. med. Magde Bebek-Nadalin, spec. reumatologije, medicinske sestre Katarine Krsmanović i dr. med. Sonje Antić, spec. neurologije – niti normalan život niti ljetovanje na Unijama ne bi bili isti. 

 

Dr. Magdu Bebek-Nadalin, spec. reumatologije poznajem još od vremena kada sam bila dijete. Ova vitalna reumatologinja u mirovini, koja svoju zavidnu kondiciju održava svakodnevnim plivanjem na duže staze, gotovo bez prestanka pomaže pacijentima na Unijama na kojima boravi od proljeća do jeseni. – Nema dana da nemam neku intervenciju – podijelila je s nama i prisjetila se vremena kada je bila mlađa i umjesto da joj pacijenti dolaze kući na pregled, zamolila je tadašnju Mjesnu zajednicu da joj preda ključeve ambulante.

 

– Pamtim Unije od mladih dana jer još je i moja majka pomagala pacijentima na Unijama, a ja sam polako stasala uz nju. No, moram reći, nekad je ambulanta bila bolje opremljena nego danas, a snalazila sam se i ja sama, nabavljajući lijekove i potrebni medicinski materijal. – podijelila je s nama dobra liječnica. 

 

Pamtim i ja kako me Doktorici Magdi, kako je njenim prvim imenom zovu svi Unijani, mama vodila kada sam bila mala, sjećam se i kada mi se kći, kao mala beba, probudila s temperaturom od 39 stupnjeva i bolnim uhom te smo odmah otišle do doktorice. Vidjela sam na svoje oči njenu munjevitu reakciju kada je susjedovo dijete razvilo tešku alergijsku reakciju, a ovoga je ljeta spasila život starijoj gospođi prilikom zatajenja srca. 

 

Dr. med. Magda Bebek-Nadalin spec. reumatologije, pravo je oličenje liječnika za kojega je biti liječnik stil života i privilegija, osobe koja bi bez problema mogla biti primjer mladim liječnicima prilikom polaganja Hipokratove zakletve. Jer ona svoju Hipokratovu zakletvu živi iz dana u dan. – Pa iako sam i u mirovini, jedino važno je da pomognem i da za pacijenta učinim sve što je u mojoj moći. – kazala mi je u kratkom razgovoru. 

 

Dr.med. Sonja Antić zaposlena je kao specijalist neurolog na Klinici za neurologiju KBC Sestre milosrdnice, također godinama ljetuje na Unijama. Pa iako je na godišnjem odmoru s obitelji pacijenti je stalno traže i zovu. – Najčešće na Unijama rješavam traume poput prijeloma, udaraca i slično, potom temperature, glavobolje, razne infekcije oka, uha i grla , ali često sam davala i terapiju za bol, terapiju za alergiju i ubod morskog pauka. Međutim ne treba zaboraviti kako je na Unijama, i u vrijeme kada sam bila na godišnjem bilo avionskih nesreća, moždanih udara i srčanih udara. – kazala mi je u razgovoru neurologinja koja je široj hrvatskoj javnosti poznata po znanstvenom istraživanju o utjecaju glazbe na ljudski mozak, pogotovo na mozak osoba koje su preboljele moždani udar. 

 

Budući da se poznajemo godinama i često družimo te o problemu zdravstvene skrbi debatiramo i na kavi u unijskoj slastičarnici, pouzdano znam kako neurologinja tijekom ljeta obavi barem nekoliko pregleda svakoga dana. – Naravno da ću pomoći ako je u mojoj moći. – kaže.

 

Zamolila sam je i da pojasni malo svoju kritiku o mizerno opremljenoj unijskoj ambulanti o čemu je ovoga ljeta progovorila na Zboru građana te da i meni i čitateljima objasni o kakvim se uistinu troškovima radi. – Istina je, u srpnja sam navela da nedostaje dosta toga, no trebate znati da sva ta oprema zaista ne košta puno te, po meni, priče o velikim ulaganjima stvarno ničime nisu potkrijepljene. Stvar je samo dobre volje te ponešto znanja o tome što ti u hitnim slučajevima treba kako bi mogao zbrinuti ljude u ključnim trenutcima, a to su većinom upravo prvi trenutci nakon što se nešto dogodi. S medicinskim znanjem i iskustvom te vrlo malo novaca možeš čovjeku spasiti život samo ako pravovremeno reagiraš. Dok on dođe do Lošinja ili Rijeke može umrijeti od alergijske reakcije ili gušenja, a moglo se spriječiti vrlo jednostavnom injekcijom. – objasnila je dr.med.Sonja Antić, spec. neurologije.

 

Ovim damama ponekad u pomoć priskaču i mlađe liječnice, kao i jedini muški liječnik na otoku dr. med. Davor Kraljić,spec.med.rada, koji na Unijama ljetuje u kolovozu. 

 

Vjerujem da će vam sada slika biti jasnija: svi liječnici koji interveniraju na Unijama – ili su na godišnjem odmoru ili u mirovini te pomažu ljudima bez ikakve nadoknade, vođeni isključivo brigom za bližnje, a sve nauštrb svog odmora i slobodnog vremena. 

 

 

Medicinsku sestru Katarinu Krsmanović, majku tri slatke djevojčice, koja, osim što dvokratno radi sa suprugom Željkom u jedinoj unijskoj trgovini, tijekom ljetnih mjeseci učestalo možete vidjeti kako juri otokom žureći s jedne intervencije na drugu. 

 

Infarkti, moždani udari, prijelomi, ozljede, šivanja rana, visoke temperature i bolovi – njena su unijska svakodnevica.

 

Katarina priželjkuje stalno zaposlenje od strane Ministarstva zdravlja, no za sada sve njezine aktivnosti kao medicinske sestre na Unijama pokriva samo Grad Mali Lošinj, a samim time, odgovornost joj je golema, a ovlasti male. U samom početku razgovora, Katarina je naglasila dobru suradnju s Gradom Malim Lošinjem – Da nije bilo grada Maloga Lošinja, na Unijama u ovome trenutku ne bi bila medicinska sestra i samim time pacijenti bi bili još ugroženiji. – kazala nam je Katarina. 

 

Zanimalo nas je i koliko je često pacijenti zovu tijekom ljetnih mjeseci i zbog kojih sve razloga. – Iskreno ću vam reći, ima dana tijekom ljeta kada mobitel ne prestaje zvoniti, tek ponekad odem na samo dvije-tri intervencije i smatram to odličnim danom, a najčešće odlazim do pacijenata 5-6 puta dnevno, pa čak i u tri sata u noći. Ponekad me zovu zbog malih ozljeda, jer se neko dijete ogrebalo, ali roditelji se uplaše i radije pozovu medicinsku sestru da pregleda ranu, umjesto da je sami dezinficiraju i stave flaster. Zovu me i starije osobe koje imaju problema s tlakom, ali kada gledam generalno – najčešće me ljudi zovu zbog stanja po život opasnim za pacijenta. Infarkti i moždani udari su na Unijama tijekom ljetnih mjeseci najučestaliji, kao i šivanje rana, no nemojte misliti da tijekom cijele godine nemam intervencija. Budući da na Unijama boravi veliki umirovljenika, ali imamo i obitelji s djecom, uvijek imam posla. Zapravo, ne pamtim dana kada nisam nekome pomogla – otkrila nam je simpatična Katarina.

 

 

Medicinska sestra Katarina Krsmanović sa svojim djevojčicama 

 

– Ono što me smeta je ponekad usitinu prespora reakcija hitne službe – primjerice, kada javim da je pacijent životno ugrožen, a hitna pošalje sporiji gliser Marino kojemu do Unija više od sat vremena, umjesto da pošalju helikopter ili brzi gumenjak. Bilo je dosta takvih slučajeva, a znalo mi se dogoditi i da kada nazovem 112 i kažem da imam životno ugroženog pacijenta na Unijama operater kaže: «Gospođo, a gdje su Unije?» To me zaista naljuti, jer se troši dragocjeno vrijeme dok ja objašnjavam gdje su to Unije u trenutku kada pacijentu treba hitno spasiti život. 

Pitali smo je li se njoj ili njenoj obitelji dogodila neka hitna situacija. – Naravno da jest. Kći mi je pala na bradu, a ranu nisam sama mogla zašiti, trebao joj je kirurg. Hitna nije došla po kćer, sami smo platili privatan prijevoz gumenjakom do Lošinja. Imali smo sreću da smo taj prijevoz mogli platiti, mnogi nemaju tu sreću. I što onda? – ostavila je Katarina Karšić ovo pitanje visjeti u zraku.

 

 

Dobru dušu Giuseppea (Pina) Rakovca, koji bi svakog proljeća potegnuo iz Švedske do Unija, strastvenog ribiča, zaljubljenog u život i Unije, svi smo voljeli, te nas je vijest o njegovoj smrti početkom ovoga ljeta više nego neugodno iznenadila. Sedamdeset četverogodišnji se Pino, nakon odigrane kartaške partije s prijateljima, odjednom srušio.

 

U pomoć su mu vrlo brzo priskočile dr.med. Magda Bebek-Nadalin, spec. reumatologije i medicinska sestra Katarina Krsmanović te su ga oživljavale više od sat vremena. Helikopter koji ga je možda i mogao spasiti nikada nije stigao, nije stigao niti brzi gliser, a na intervenciju je doplovio sporiji gliser Marino nakon sat i pol. Liječnici hitne službe samo su mogli konstatirati smrt.

 

– Nitko ne bi smio umrijeti nedostojanstveno – podijelila je, u svom emotivnom govoru, na Zboru građana Unija u srpnju ove godine dr. Med. Magda Bebek-Nadalin, spec. reumatologije. – Nisam imala na raspolaganju osnovna sredstva koja bi mi omogućila dostojanstveno oživljavanje pacijenta, a u ambulanti nas je dočekala jedna jedina ampula adrenalina i to ona kojoj je istekao rok trajanja prije tri godine– dok je dr. Magda govorila, nije bilo osobe kojoj oko nije zasuzilo, ali znali smo svi u tom trenutku – slučaj Pina Rakovca nikada se više na Unijama ne smije ponoviti. 

 

 

Dovesti unijsku ambulantu u red, ubrzati intervencije hitne službe, dovesti liječnika opće prakse barem tijekom ljetnih mjeseci na Unije – nameće se kao jedino rješenje ove situacije. Grad Mali Lošinj je svoju spremnost za participacijom u troškovima dovođenja liječnika na Unije, barem tijekom ljetnih mjeseci, već unaprijed iskazao, a sada su sve oči uprte u Ministarstvo zdravlja i Primorsko-goransku županiju koja jedini mogu do kraja raspetljati ovu situaciju.

 

Hoće li im to poći za rukom barem do početka iduće turističke sezone? Zaista se nadam da hoće, jer Unije zaista zavređuju ostati mjesto «gdje je sve po mom», ali od sada s – liječnikom i adekvatno osiguranom zdravstvenom skrbi. 

 

 

Iako sam se početkom rujna, pri pisanju ovog članka, čak u nekoliko navrata obratila Primorsko – goranskoj Županiji (Upravnom odjelu za zdravstvo, gospođi Vedrani Fržop) kao i glasnogovornici Ministarstva zdravlja (gospođi Tamari Marinković) s novinarskim pitanjima u kojima me prvenstveno zanimala odgovornost liječnika dr. med. Branka Laknera, zaduženog za primarnu zdravstvenu skrb na otoku, odgovor od njih do dana izlaska ovoga članka nije stigao. Grad Mali Lošinj je jedini pokazao razumijevanje za postojeći problem te njihovu izjavu portalu Naturala.hr prenosim u cijelosti:

 

„Poštovana, Grad Mali Lošinj ima jasnu strategiju poboljšanja zdravstvene skrbi na cijelom području Grada, od Beleja do Ilovika – što obuhvaća 11 mjesnih odbora, između kojih i Unije. Međutim kao što ste i sami upoznati prilikom susreta s građanima na Unijama, osnivač Domova zdravlja, pa tako i naše malološinjske ispostave je Primorsko goranska županija. 

 

Grad Mali Lošinj iznimno puno ulaže u zdravstveni standard građana pa je tako u 2013. godini planirano čak 1,3 milijuna kuna isključivo za programe i usluge u zdravstvu što je za jedan Grad od 8 tisuća stanovnika relativno velik iznos.

 

U okviru zdravstvenog programa koji pokrivamo, obuhvaćeno je financiranje svih liječnika specijalista (psihijatar, okulist, ortoped i otorinolaringolog) te kirurg. Također, Grad financira i medicinske sestre na otocima Susku i Unijama, rad turističkih ambulanata, te sufinancira smještaj zdravstvenih djelatnika, zaposlenih dijelom na hemodijalizi, a dijelom u hitnoj pomoći. Uz sve navedeno u cilju unaprjeđenja zdravlja Grad Mali Lošinj financira brojne programe Nastavnog zavoda za javno zdravstvo te za prevenciju ovisnosti, rad medicinsko – biokemijskog laboratorija, zubotehnički laboratorij, hitnu pomoć, pedijatrijsku ambulantu, thalassotherapiju Opatija i internističku ambulantu. Da nema Grada Malog Lošinja, za sve navedene usluge korisnici bi morali najbliže u Rijeku. 

 

Inače, Grad Mali Lošinj je u razdoblju od 2005. do 2013. godine učinio vrijedne pomake u unaprjeđenju zdravstvenog standarda na otoku Lošinju, a najvjerniji pokazatelj učinjenog upravo je gradski proračun Malog Lošinja u kojem su u navedenom razdoblju sredstva izdvojena za zdravstveni program gotovo učetverostručena. Naime, 2004. godine zdravstvo je sufinancirano s 380 tisuća kuna, 2005. godine sa 700 tisuća kuna, a danas kada govorimo o proračunu za 2013. godinu, planirana su sredstva u iznosu od 1,3 milijuna kuna. Mislim da navedeni podaci sasvim dovoljno govore o našoj brizi za građane.

 

Iako bi i sami voljeli pokrivati svaki kvadrat našeg Grada, Grad Mali Lošinj to nije samostalno u mogućnosti, međutim ukoliko bi se i Primorsko goranska županija uključila u rješavanje problema na Unijama, Grad bi zasigurno sufinancirao određenim iznosom.”