Marininu majku zanima kako pomoći osmogodišnjoj kćeri, koja će po drugi puta postati „velika“ sestra, da se snađe u novonastaloj situaciji te je uputila svoje pitanje dr. Katarini Kompan Erzar, obiteljskoj terapeutkinji.
Imate li i vi pitanje za dr. Kompan Erzar, možete ga postaviti u rubrici Pitajte našeg stručnjaka ili na naš mail info@naturala.hr.
Pitanje čitateljice:
Poštovana dr. Kompan Erzar,
Imamo djevojčicu od 8 godina i dječaka od 20 mjeseci, te očekujemo još jednog bracu na proljeće.
Marina je uvijek htjela bracu ili seku. Ne sumnjam u to da ona svog bracu jako voli, a isto tako tražila je da imamo još jednog bracu ili seku (očekivala je seku, ali što je tu je). Međutim, taman kad je dobila bracu, tu jesen krenula je i u školu. Nitko od ekipe iz vrtića ne ide s njom u razred jer je išla u vrtić u drugi kvart. Dakle, krenula je sama u školu i vrlo brzo se sprijateljila. Omiljena je u društvu i svi ju vole. Dok je išla u vrtić, činilo mi se da se znala obraniti i boriti za sebe, međutim imam osjećaj da to u školi nije tako. Uvijek se trudi biti hrabra i pokazati da ju nešto ne boli, ali onda danima bude povučena u sebe i nakon našeg navaljivanja ispriča nam što se dogodilo.
To su obično neke sitnice, npr. neki dečko iz razreda joj je rekao da se hvali, ili curica koja je taj dan bila dežurna, a ima obavezu da daje sapun ostaloj djeci, marini je dala jako malo sapuna… itd….. uglavnom neke takve sitnice… onda se jako rasplače i mi joj objasnimo da se mora izboriti za sebe i ako joj nešto ne odgovara, to mora jasno i glasno reći, inače će držati u sebi i biti potištena. I naravno, stalno joj govorimo da nama mora reći kad ju nešto tišti, a ona uporno sve skriva dok na kraju na naše inzistiranje ne popusti i prizna…
Npr. jedna prijateljica iz razreda stalno ju podiže i vrti. Marinu to jako smeta i kaže da joj je rekla, ali da ju ona nije poslušala. Na to sam joj savjetovala da mora toj djevojčici jasno i glasno reći da ju to smeta i da joj to više ne radi. I da ju gleda u oči dok to govori. Nakon što je tako postupila, djevojčica ju nije više podizala.
Svakodnevno ima takvih "glupih" situacija gdje je ona stalno povrijeđena, a mene boli to što se ne izbori za sebe…. Bojim se da nekad možda neću primijetiti, a ona će skrivati kako se osjeća… Htjela bih da bude puna samopouzdanja i da se uvijek zna izborit za sebe… takva je bila kao mala, odjednom se sve promijenilo odlaskom u školu… možda je to zato što je tek sad shvatila da nije možda tako posebna? mi, kao i svi drugi roditelji, uvijek smo joj govorili da je ona lijepa, pametna i sve ostalo, a sad često zna postavljat pitanja npr. zašto je dobila 4 ako je pametna? mi joj pokušavamo objasniti da nisu ocjene bitne nego da je bitno da je ona zadovoljna sa sobom i da se trudi.
I da nije bitno ako se javi u školi pa pogriješi odgovor. Govorimo joj da je bitno to što se odvažila i sudjelovala, a ne to što je pogriješila…. Sve to nekad je jako teško, izgleda da je jako osjetljiva…. osim svega ovoga, u zadnje vrijeme traži da spava s nekim od nas roditelja. Ima svoju sobu i nikad nije bio problem sa spavanjem, odkad se braco rodio njih dvoje spavaju zajedno u sobi, svatko u svom krevetu. Međutim, unazad godinu dana ona traži da ja s njom spavam u sobi, ili tata. Ako joj kažemo da ne može tako biti, rasplače se i kaže da njoj to jako puno znači…. Sad nismo pametni da li popustiti u tome, da li je to stvarno njoj jako bitno i da li će loše utjecati na nju ako ju odbijemo? Isto tako, u zadnje vrijeme traži jako puno pažnje i maženja, što prije nije bio slučaj.
Pretpostavljam da je to zbog rođenja brace?
Možda sam preopširno napisala, ispričavam se na tome, ali jednostavno nisam znala što da izdvojim. Htjela sam bar malo toga opisati, kako biste mi pomogli što se zapravo događa u glavici naše kćerkice i kako da joj pomognemo?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru…
Marinina mama
Odgovor dr. Katarine Kompan Erzar:
Draga mama,
Zahvaljujem vam na pitanju. Vrlo ste lijepo opisali svoju kći i vidi se iz pisma da pazite na njene osjećaje, a ja vam moram reći da je vaša kći već pronašla odgovor na pitanje koje mi postavljate.
Naime, upravo to što vas je počela zvati da spavate s njom, mazite je, da joj pričate priče i pomažete, je jedini i ponekad najbolji način za učvršćivanje njenog samopouzdanja i utvrđivanja činjenice da se može dobro snaći u ovome svijetu i novonastalim okolnostima, da je voljeno i željeno dijete, da je nenadomjestiva te da je njena „unutrašnjost“ (dakle, njeni strahovi, nade, veselje, tuga i nesigurnost) zamijećena unutar vaše obitelji.
Čisto za ilustraciju da vam predočim formulu koja povezuje kompleksnost odnosa u obitelji s brojem članova obitelji. Formula kaže da je broj odnosa u obitelji jednak broju članova obitelji pomnoženom s brojem članova minus jedan. To znači da kada ste bili troje u obitelji – odnosa među vama je bilo 6 (3×2), međutim, kada ste dobili drugo dijete, odjednom se stvorilo 12 odnosa među vama (4×3), a ubrzo vas čeka 20 različitih odnosa (5×4). Važno je naglasiti da svako novo rođenje djeteta otvara i nove odnose unutar obitelji i traži ponovno uspostavljanje harmonije kao i traženje svojega mjesta za svakog člana unutar te obitelji.
I tako se vaša djevojčica vrlo uspješno snalazi u novonastaloj situaciji i zato joj je potrebno više maženja i podrške nego što je to bio slučaj ranije. Ako joj dopustite da vas nagovori i slijedite njene potrebe onako kako će vam ih ona izražavati, brzo će se utješiti i vrlo dobro primiti i novoga člana obitelji, sebe i sve vas.
Lijepi pozdrav
Katarina Kompan Erzar
